Naime, tamo nema kriminala ni dugova, a svi stanovnici imaju osiguran krov nad glavom – sve to bez potrebe za zarađivanjem plate. Ne, nije reč o izmišljenoj utopiji, već o selu gde zajednica od 300 ljudi već gotovo pola veka živi izvan okvira savremenog društva.Ova zajednica, smeštena nedaleko od Hastingsa, deo je verske grupe Bruderhof, poznate po svojoj radikalnoj hrišćanskoj praksi. Stanovnici dele zajednički život, uzgajaju vlastitu hranu na farmama i u voćnjacima, vode vlastite škole, kuhinje te čak upravljaju fabrikom dečijih igračaka i nameštaja koja vredi milione funti.   Njihov način života temelji se na ranim biblijskim tekstovima, a pridruživanje zajednici podrazumeva odricanje od privatnog vlasništva, novca i društvenog statusa. Oni koji odluče postati članovi zajednice moraju prihvatiti stroga pravila, među kojima su zabrana razvoda, istopolnih odnosa i pridržavanje propisanog načina odevanja.Kako izgleda jedan dan u selu?Dan u Darvelu počinje u 6 sati ujutro, a rad i školske aktivnosti traju od 7:30 do 17:00 sati uz dvosatnu pauzu za ručak. Modne trendove ovde nećete pronaći jer žene nose jednostavne tradicionalne haljine i marame, dok su muška odeća ležerne košulje i karirane majice.Zanimljivo je da deca nemaju televizore, mobilne telefone ni društvene mreže. Ova zajednica veruje da je to ključ za srećnije i zdravije detinjstvo.Bruderhof zajednica ima još 23 slična naselja šriom sveta, a sve je započelo 1920. godine u Nemačkoj kao pacifistički pokret. Zbog svojih uverenja, njihovu imovinu su konfiskovali nacisti, nakon čega su pobegli u Englesku, gde su naišli na toplu dobrodošlicu.Bernard Hibs, jedan od stanovnika Darvela, živi u zajedničkoj kući sa suprugom Rejčel, njihovom decom i roditeljima. Opisuje život kao jednostavan, ali ispunjen."Obično jedemo zajedno u zajedničkoj prostoriji, pevamo i slavimo kao jedna velika porodica. Počelo je s mladim ljudima koji su želeli u potpunosti da slede Isusa, a taj duh i danas živi u nama", objasnio je.  "Nemam briga, nemam kredita, nemam vlastitu imovinu" Bernard je istakao da mnogi posetioci dolaze s predrasudama da je reč o kultu, ali se iznenade: "Nema čudnih rituala ni tajnih rukovanja. Previše smo normalni za kult."Kao direktor za spoljne poslove, Bernard je jedan od retkih stanovnika s pristupom računaru i mobilnom. "Nemam briga, nemam kredita, nemam vlastitu imovinu. Ako mi trebaju cipele, samo ih zatražim i isti dan ih dobijem. Imamo 10 automobila na 300 ljudi i sve funkcioniše savršeno", zaključio je.
5 Komentari
Sortiraj po: