Urbani gerilci protiv kulturnog elitizma

Prošlog je petka provokativnim performansom Siniše Labrovića na Markovu trgu u Zagrebu otvoren 10. UrbanFestival. U sklopu performansa pod nazivom Obilježavanje, konceptualni se umjetnik pomokrio na sredini trga okrećući se oko svoje osi. Sinjanin koji je nedavno izazvao ministra kulture na boksački meč, svoj je rad objasnio kazavši: “Kako životinje glasanjem, a često i mokrenjem obilježavaju svoj teritorij, tako sam i ja na ovome ultimativnom mjestu državne vlasti svojom gestom poručio da to mjesto pripada nama. Da su Sabor, Vlada i Ustavni sud naši. Važno mi je bilo da tom animalnom gestom poručim da to mjesto, Markov trg, u srži pripada nama, građanima ove zemlje.”

Deseti UrbanFestival traje do 7. listopada i odvijat će se na raznim lokacijama na Gornjem gradu, a počeo je dva dana prije zatvaranja Operacije:Grad 2010 koja je na četiri lokacije: u Pogonu Jedinstvo, destileriji Badel, AKC-u Medika i Močvari, u deset dana okupila više od 60 radova i projekata domaćih i stranih umjetnika. Istovremeno su se u Zagrebu održavali Festival svjetskog kazališta, počela je Platforma mladih koreografa i gostovao Beogradski Rock fest, a 16. listopada počinju Perforacije - Tjedan izvedbenih umjetnosti.

Brojnost događanja, raznolikost umjetnika i zanimanje publike ponukali su nas da istražimo tko danas čini nezavisnu kulturnu scenu u Hrvatskoj, kako i gdje ona djeluje, koji joj je značaj u međunarodnom a koji u lokalnom kulturnom i društvenom kontekstu. Obišli smo stoga lokacije na kojima se u Zagrebu okupljaju i djeluju nezavisni umjetnici, razgovarali s ravnateljicom Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon, Eminom Višnić, i koordinatorom Operacije:Grad, Nenadom Barićem. Koreograf, producent i suosnivač kazališno-plesno-performerske skupine Montažstroj Borut Šeparović prisjetio se scene s kraja 80-ih kad su oni počinjali i usporedio je s današnjom, a proveli smo i jedno poslijepodne družeći se s mladim umjetnicima u Autonomnom kulturnom centru Medika, nekadašnjem skvotu u centru grada kroz koji su nas provele Sanja Burlović i Iva Cepanec.

Za srednjostrujašku je većinu alternativna scena uvijek bila nerazumljiva i beznačajna, na nju se i danas s visoka gleda kao na skupine čudaka, marginalne likove i lijenčine. Nije ni čudo jer ako postoji jedna jedina poveznica među zaista šarolikim društvom alternativaca, onda je to činjenica da im novac nije životni prioritet. Neki među njima, poput primjerice 31-godišnjeg Nenada Barića, napustili su dobro plaćene poslove u tvrtkama ne bi li se bavili umjetnošću koja ih ispunjava i angažirali na kulturnim i društvenim pitanjima. No kreditno zadužena većina će ih unaprijed otpisati kao lijenčine, što je nerijetko bila glavna etiketa ljudima koji su protestirali u Varšavskoj u Zagrebu, a srž tog protesta čini upravo nezavisna kulturna scena. Međutim u vrijeme kad se moral u srazu s kapitalom ismijava, u vrijeme kojim vladaju korupcija, recesija i turbo-folk, u kojem politička opozicija postoji samo u teoriji, umjetnici, i to u prvom redu ovi nezavisni, jedini su glas koji govori ono što ta ista kreditno zadužena većina misli. I što su vremena teža, to nam više Labrovića i njemu sličnih treba da artikuliraju ono što sami ili ne umijemo ili se ne usudimo.

Urbana i nezavisna kultura mladih ujedno je i polazna točka cijelih generacija kasnije etabliranih mainstream građana. Prošlotjedna Globusova usporedba Zvečke i nedavno zatvorenog lokala Krivi put zorno dočarava značaj i potencijal prostora okupljanja mladih kreativaca. U konačnici, bez postojanja alternativne scene budući mainstream ovog društva bit će klinci koji odrastaju i razmjenjuju “ideje” u cajkaškim lokalima, na Thompsonovim koncertima i kladionicama. Jedno od nesuđenih prostora okupljanja mladih kreativaca je i napuštena destilerija Badel iz koje je prije pet godina krenula prva Operacija:Grad. Ovogodišnja Operacija ujedno je i posljednja akcija okupljanja više od 30 nezavisnih udruga jer su konačno uspjeli s Gradom suosnovati Centar za nezavisnu kulturu i mlade, te tako ispunili svoju glavnu zadaću. U sklopu Operacije:Grad prošle je srijede u Badelu nastupio Montažstroj. Izvedbom akcije “B.D.L. 2.0” obilježili su 20. obljetnicu svoje prve cjelovečernje predstave “Vatrotehna”. Publika, koja je na ulazu u Badel upozorena da u prostor destilerije ulazi na vlastitu odgovornost, možda je najzornije pokazala kako nezavisna kultura u Zagrebu zanima i mlade i one srednje generacije, ali i zrele građane.

Bilo je u publici zasigurno i onih koji su svjedočili prvom javnom nastupu Montažstroja, onom 22. prosinca 1989. godine. Montažstroj su tada ustrojili Oleg Mađor i Borut Šeparović, a ubrzo se priključio i skladatelj Hrvoje Crnić Boxer, za njim i Srećko Borse, Damir Klemenić, Gordan Bosanac i Siniša Pahić. Govoreći o Montažstroju, ali i nezavisnoj sceni nekad i danas, Borut Šeparović kaže: “Pitanje je, kada su se Hrvati odlučivali za višestranačje, demokraciju i nezavisnost, da li su se odlučivali i za brutalni oblik kapitalizma u kojem žive danas. To je postala neupitna vrijednost, svi tvrde da je to jednostavno tako i da tako mora biti. Ja sam stasao u vrijeme kada su stvari bile drukčije, teško mi je govoriti što je bolje, gore, teže ili lakše, ali sustavi vrijednosti stubokom su se promijenili.

Osnovno je pitanje koliko su se novi izgradili. To je bilo jasno već i početkom 90-ih, i predstava koju smo tada radili već je upozoravala da je prelazak u višestranačje pitanje redistribucije moći, ali da li se društvo strukturalno postavilo na neke bolje temelje, bilo je vrlo upitno. Danas Montažstroj radi svojevrsnu inventarizaciju tog razdoblja, ne samo kroz ovu akciju nego i kroz predstavu koja će 10. listopada biti prikazana u ZeKaeM-u.” Prema riječima Boruta Šeparovića, iduća velika prekretnica u radu Montažstroja bio je početak rata. Zanimljivo je da se tada Montažstroj našao na MTV-ju, ali i na domoljubnim top ljestvicama s videouratkom “Croatia in Flame”. “Koliko smo tada htjeli artikulirati ratnu stvarnost, toliko želimo danas artikulirati stvarnost onoga što ja nazivam realkapitalizmom. Ima tu i doza poetizacije, ali trudimo se što manje biti poetični a što više etični”, zaključuje Borut Šeparović. U vrijeme kad je na scenu stupio Montažstroj nezavisne kulturne inicijative i udruge u Hrvatskoj bile su u povojima. U Zagrebu je za tu scenu tada najznačajniji bio Multimedijalni centar, poznatiji kao MaMa, u kojem se okupljao dobar dio današnje scene.

U MaMi je svoje prve DJ poteze napravio i koordinator Operacije:Grad 2010, Nenad Barić, koji već deset godina ima i vlastitu udrugu Confusion u okviru koje organizira glazbene i snowboard festivale. “MaMa je te 2000. imala dobar program - od raznih projekcija pa sve do radionica za DJ-e. Dolazili bismo tamo, imali smo na raspolaganju opremu i svirali. Tako sam upoznao svoje kolege i pokrenuo udrugu Confusion.” Nenad Barić je apsolvent grafičkog dizajna i kao voditelj realizacije programa zaposlen je na pola radnog vremena u Centru za nezavisnu kulturu i mlade Pogon. Prije toga je tri i pol godine radio u struci. “Radio sam u maloj tvrtki, dizajn print studiju, od osam do pet, super su mi bili kolege, dobra je bila plaća, ali taj princip mi nije odgovarao. Ne mogu sjediti negdje ako mi se tamo ne sjedi, skužio sam da je ovo način na koji funkcioniram a i glazba mi je oduvijek bila centralni dio života”, kaže Nenad Barić koji je DJ od 1994. “Radim s ljudima koji slično razmišljaju kao i ja, ne vrti se sve oko novca. Poznanstva su ono što me ovdje najviše ispunjava”, zaključuje Nenad Barić. On je desna ruka Emini Višnić, jednoj od pokretačica UrbanFestivala i voditeljici Zagrebačkog centra za nezavisnu kluturu i mlade.

Ona se na nezavisnoj kulturnoj sceni našla krajem 90-ih. “Htjeli smo da suvremena umjetnost izađe iz teatara i galerija i da u javnom prostoru tematizira grad te lakše komunicira s namjernim posjetiteljima ali i sa slučajnim prolaznicima. Tako je nastao UrbanFestival.” U svemu je, naravno, ključna bila i promjena vlasti 2000. godine. “Te godine su se prvi put i u Gradu i u Ministarstvu pojavile komisije koje su htjele financirati tu kulturu.” Prije promjene vlasti 2000. cijela je nezavisna scena opstajala zahvaljujući prije svega sredstvima Otvorenog društva Georgea Sorosa. “Istovremeno su MaMa, Močvara, Attack i KSET inicirali mrežu Clubture, nacionalnu mrežu koja je napravljena kao strategija za povezivanje nezavisne kulture u Hrvatskoj.” Skupina entuzijasta je napravila turneju po Hrvatskoj, od Labina, Pule, Rijeke, do Splita i Dubrovnika. Tako se okupilo 20-ak organizacija iz cijele Hrvatske s idejom da nađu novac za razmjenu programa. “Mreža je napravljena vrlo ambiciozno i uspješna je, radi od 2002. U osam godina je kroz mrežu prošlo više od 1500 programa”, prisjeća se Emina Višnić koja je do prije godinu i pol bila koordinatorica mreže Clubture.

Među veteranima nezavisne scene, poput već spomenutog Montažstroja, je i Damir Bartol Indoš, dobitnik Medalje Grada Zagreba za kazalište 2009. koji je još 80-ih osnovao Kugla glumište i njime stvorio novu koncepciju kazališta. Pionir nezavisne scene je i dramaturg Goran Sergej Pristaš, koji je pet godina bio dramaturg u Montažstroju, jedan je od inicijatora projekta Zagreb - Kulturni kapital Evrope 3000, a član je i performerskog kolektiva BADco. Ime im je akronim naziva Bezimeno autorsko društvo, postoje od 2000. i osim Pristaša tu je još četvero koreografa i plesača te jedan filozof. Svoje su predstave izvodili u Pragu, Varšavi, Londonu, Amsterdamu, Luxembourgu, New Yorku, San Diegu, Berlinu, Beču, Ateni, Istanbulu, Kopenhagenu i Göteborgu. Pristaš je k tome od 2000. na čelu Centra dramske umjetnosti koji djeluje od 1995., izdaju časopis Frakcija, imaju biblioteku Akcija, kazališnu produkciju, a pokrenuli su i dokumentarnofilmski projekt Factum koji je organizator ZagrebDoxa. Čelnu ulogu u CDU ima i jedan od najkontroverznijih mladih redatelja Oliver Frljić čije predstave redovito podižu buru kontroverzi u javnosti. Svjetska priznanja dobile su i četiri kustosice: Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović koje djeluju kao kustoski kolektiv WHW. Njih je Ministarstvo kulture imenovalo za povjerenika hrvatske izložbe na 54. Venecijanskom bijenalu, koje će se održati od 4. lipnja do 27. studenoga 2011.

Ime im je akronim od What, How and for Whom, djeluju od 1999., uz više izložbi u Zagrebu, organizirale su izložbe i projekte u galerijama i muzejima u Ljubljani, Beču, Beogradu, Pragu, Kasselu, Grazu, Kopenhagenu i New Yorku. Dobitnice su nagrade Igor Zabel 2008., koja se dodjeljuje za iznimne kulturne aktivnosti u srednjoj i jugoistočnoj Europi, a 2009. su bile kustosice jedne od najpoznatijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, Istanbulskog bijenala. To su samo neki primjeri iz Zagreba a sličnih ima po cijeloj Hrvatskoj, od Art radionice Lazareti u Dubrovniku do Udruge Drugo more u Rijeci i Labin Art Expressa. “Oni svojim djelovanjem nisu međunarodno povezani samo zadnjih nekoliko godina otkad je Hrvatska krenula prema Europskoj uniji, nego je to oduvijek tako. Sjetite se kako je kultura izgledala 90-ih, kad od izgradnje nacionalnog identiteta nisi mogao vidjeti svijet oko sebe. Bili smo u potpuno izoliranom društvu i tada je ova scena odigrala vrlo važnu ulogu u otvaranju prema svijetu”, pojašnjava Emina Višnić iza koje je pet godina intenzivne borbe s gradskim vlastima oko prostora za Centar nezavisne kulture i mladih. Danas nezavisna scena u Hrvatskoj okuplja na tisuće ljudi. “Kroz Clubture je dosad prošlo oko 70 organizacija iz cijele Hrvatske, tu se radi o tisućama ljudi, kroz prvu Operaciju:Grad je prošlo minimalno 15 tisuća ljudi.

Siniša Labrovićprošlog je petka otvorio 10. UrbanFestival performansom 'Obilježavanje' u sklopu kojeg se pomokrio na Markovu trguI to bez ikakvog marketinga, sve zahvaljujući entuzijazmu i potrebi ljudi za takvim sadržajima”, kaže Emina Višnić. Iako na prvi pogled brojni festivali i događanja ostavljaju dojam produktivne i snažne nezavisne scene, ona negoduje objašnjavajući kako je zapravo na djelu festivalizacija. “Tako se mažu oči publici jer stvara se osjećaj da se nešto događa i proizvodi. A trebalo bi stvari raditi kontinuirano i zato je nama važno da prvi program koji kao Centar radimo bude rezidencijalni program. Riječ je o rezidenciji umjetnika tako da neki strani umjetnik tu boravi dva-tri mjeseca, komunicira s lokalnim umjetnicima, nosi glas o Zagrebu dalje po svijetu. U tome nam je partner Akademie Schloss Solitude iz Stuttgarta. Svi veći ili manji gradovi po Europi to imaju, to je relativno malo ulaganje, ali se zanemaruje jer nije vidljivo kao kad napraviš festival svjetskog ovog ili onog i svi se poslikaju. A što nakon toga, što s lokalnom produkcijom?” Odgovor se možda krije u prostorima napuštene tvornice lijekova Medika u središtu Zagreba gdje se okuplja mladi naraštaj nezavisnih umjetnika. Današnji Autonomni kulturni centar Medika nekoć je bio skvot, odnosno napušten prostor koji su ilegalno nastanjivali mladi.

Nakon što su bili izbacivani te nakon više godina neizvjesnosti, prostor je legaliziran i danas je to, objašnjava Sanja Burlović, velika kreativna platforma, centar djelovanja brojnih umjetničkih udruga i pojedinaca. Ona nas je provela kroz prostore Medike koji služe za koncerte, izložbe, performanse, ali i kao ateljei i radionice mladih slikara, plesača, glumaca, snimatelja. Na dan našeg posjeta zidove Medike su oslikavali mladi diplomci Likovne akademije, među kojima je bio i Stipan Tadić, laureat ovogodišnjeg zagrebačkog Salona mladih. U filmskoj radionici dvoje mladih studenata je montiralo kratki film, u šarenom modnom ateljeu dvije djevojke su radile na novoj kolekciji, u klubu su dvojica mladića bušili rupe u zidovima kako bi poboljšali uvjete rada u kabini ton-majstora, s dvorišta se čulo kako na katu netko igra stolni tenis, a u jednom ateljeu troje studenata FER-a entuzijastično su nam objašnjavali kako tu razvijaju besplatne softvere i paralelno rade na osnivanju biblioteke. Zidovi pa čak i svodovi u ateljeima oslikani su pa se tu može vidjeti raspon djela od grafita i pop arta do murala u zahtjevnim perspektivama i tehnici. A koliko je takav način umjetničkog djelovanja i stil života u svijetu rasprostranjen pokazuje i podatak da su samo ovog ljeta kroz Mediku prošli deseci mladih umjetnika iz cijele Europe, a za vrijeme našeg posjeta bili su tamo mladi Danci. U Medici je posebno impresivna Galerija Jogurt, vode je Nives Sertić i Iva Cepanec koja je diplomirala u Tampi na Floridi. Ona nas je provela kroz raznolik i promišljen postav koji, među ostalim, čini i veliko platno Stipana Tadića, realističan i snažan portret pod nazivom Brat. Tu je i instalacija Zid uzvraća udarac, zatim instalacija bez imena koju čini snop dnevnih novina visok 40-ak centimetara s rupom u sredini, povezan u bunt flaksom.

U liftu u prostoru galerije smještena je instalacija nalik origamiju, čine je deseci gatalica u kojima su ispisani stihovi Homerove Ilijade, a kroz cijelu dužinu galerije protežu se fascinantno detaljni portreti crtani na prozirnoj foliji. Sam naziv galerije objasnila je Iva Cepanec: “Jednom prilikom sam s društvom hodala gradom i susrela prijatelja koji nas je zadirkivao kazavši da smo mi krema grada, na što sam mu rekla da mi još nismo krema, nego tek jogurt.” Svoj pogled na svijet svi oni, osim kroz umjetnost, izražavaju i djelujući u civilnom društvu. Razina organiziranosti i količina upornosti koju su kao Pravo na grad pokazali tijekom prosvjeda u Varšavskoj ulici u Zagrebu iznenadila je mnoge. “Organizacije civilnog društva dio su nezavisne scene. Još u 90-ima su neke od njih bile vezane uz antiratnu kampanju, bavile su se pitanjima politike za mlade, pitanjima ženskih prava, a cijela scena u Zagrebu se početkom dvijetisućitih počela intenzivno baviti i pitanjima grada. Tu se izdvojila priča oko Prava na grad i došlo je do povezivanja sa Zelenom akcijom. Iz svega se stvorila velika građanska inicijativa kojoj su se priključili ljudi raznih profila”, kaže Emina Višnić. Takvo građansko uključivanje u politička pitanja, zaključuje, trebala bi biti normalna stvar svake demokracije i događa se, osim u Zagrebu i u Puli, u Dubrovniku i drugdje.