"Već 10 godina živim u laži među planinama"

Adel već deset godina vozi školski autobus kroz predivne, ali i pogibeljne, predele francuske oblasti Ardeš.

Život

Izvor: Optimist.rs

Petak, 13.12.2019.

13:37

Ilustracija/Foto: Tzido/Depositphotos

Rođena je na jednoj obližnjoj farmi u blizini gradića u kome i danas živi. Ipak, niko se ne seća male Adel. Uprkos snažnom lokalnom akcentu kojim govori i tome što je odmah odbila odgovoran posao, Adel je za lokalno stanovništvo i dalje neko ko je došao sa strane.

"Već deset godina živim u laži među planinama."

Adel za ove krajeve vezuju brojna sećanja. Dok prevozi decu od kuće do škole i u obrnutom smeru, Adel nam kroz fragmente sećanja daje kroki svog života. Školska godina kao i vožnja autobusom traju, dane smenjuju meseci, a sećanja samo naviru. Adel se seća čak i svog rođenja. Bila je predivno dete. Dečak. Na ponos ocu. Kasnije će taj ponos malo splasnuti kada otac otkrije da mu se sin jedinac mnogo bolje snalazi u kuhinji nego na njivi ili u radionici. A i da voli da oblači žensku odeću.

Majka to razume. To su mladalačke bubice. Proći će ga. Godine prolaze, a ovo ne. Adelina majka umire, a otac se prepušta depresiji udovca i sporom umiranju za života. Njihova deca, dva brata, koriste novac od prodaje dela imanje i odlaze u drugi grad na studije. Sjajno vreme za novi početak. Jedan od braće postaje Akselova devojka Adel jer je ovom tipičnom sinu palanačkog duha lakše da brata prihvati (i javnosti predstavi) kao lažnu suprugu u telu žene nego kao pravu ženu u telu muškarca. Što ona zapravo i jeste. Adel je jedna od onih osoba koje su oduvek znale da im se rodni i polni identitet ne poklapaju. Ona nije gej muškarac koji voli druge muškarce već strejt žena. Njenom mačo bratu je veoma teško to da prihvati i njen odlazak na usklađivanje pola je povod za, čini se konačni, raskid njihovog odnosa.

"Jednog dana će me zvati mojim drugim imenom, jednog dana ću biti njegova starija sestra Adel."

Narednih 10 godina Adel neće viđati svog brata, koji i dalje tvrdi da ima brata, a ne sestru. Ovakva porodična situacija će potrajati sve do odrona koji je izazvao nesreću na gradilištu na kome je radio njen brat. Bolnica je mesto njihovog ponovnog susreta gde će kroz sećanje na traumatična i mračna dešavanja u kući njihovog detinjstva pokušati da shvate i prihvate jedno drugo. Neminovno je da će i selo uskoro saznati pravu istinu o tome kome su zapravo poverili svoju nevinu dečicu.

Odgovor na pitanje da li će ljubav između brata i sestre biti jača od predrasuda pokušala je da, između ostalog, ponudi francuska književnica Emanuela Pagano u svom delu "Mladi trogloditi" koju je u sjajnom i visprenom prevodu Svetlane Stojanović objavila izdavačka kuća "Odiseja".
Ilustracija/Foto: dundanim /depositphotos
U pitanju je kratak, ali emotivno snažan roman koji se, između ostalog, bavi temom promene pola, zatim temama emotivnog odnosa između brata i sestre i (ne)prihvatanja različitosti.

"Biti stegnuta, biti poduprta, čudno je kako mi to prija, ali ne da mi to uradi neko drugi."

Pagano se u svojim delima bavi socijalno angažovanim temama, ali ne sa sociološkog-istorijskog aspekta već iz lične perspektive samih osoba koje ih proživljavaju. Zato su njena dela pisana u prvom licu, što joj olakšava da izbegne da ponudi svoj lični sud o temama kojima se bavi. U romanu "Mladi trogloditi" ona reč prepušta Adel koja vozi, razmišlja, primećuje okolinu, vozi, seća se, opet evocira uspomene, razmišlja o deci koju pokupi, onda vozi nazad uz isti proces i tako tokom cele školske godine.

Upravo ovakav stil daje na dinamici priče jer ne dopušta da pažnja čitaoca padne već zahteva njegovu neprekidnu budnost i pažnju. Poput opasnih i pogibeljnih krivina i puteva kojima vozi Adel tako i čitalačka publika mora da sa pažnjom prati njene putovanje jer se slike smenjuju bez nekih pravila. U jednom trenutku smo u sadašnjosti, onda u davnoj prošlosti, pa opet u sadašnjosti, onda u nedavnoj prošlosti… Naratorka malo pripoveda u ženskom, a malo u muškom rodu i na osnovu toga otkrivamo da li je to sećanje iz perioda pre ili posle tranzicije. Zanimljivo je da u francuskom jeziku u prošlom vremenu ne postoji razlika između muškog i ženskog roda tako da srpski prevod, zbog prirode jezika, na svoj način doprinosi dinamici priče.

Ono što je svakako upečatljivo u ovoj pripovesti jesu i slike prirode i divljih predela. Autorka je studirala likovne i audio-vizuelne umetnosti, što se oslikava i u njenim književnim delima, koja kao da su ispričana filmskim jezikom. Autorka to ne krije.

"Dešava se da tokom rada ponekad sarađujem i sa likovnim umetnicima, fotografima, ilustratorima, koreografima, režiserima", kaže Pagano o svom načinu rada.

"Na visoravni nema sredine, nema proleća, samo krajnosti."

A prirode ima baš dosta. One prirode koju čak ni čovek sa svim svojim znanjima i tehnologijama ne može da obuzda. Enanuela Pagano nam prikazuje zajednicu u kojoj prividno deluje da sve funkcioniše kao u jednoj od najuređenijih zemalja sveta, a samo je malo zrnce prašine potrebno za katastrofalan odron, pahulja snega za smrtonosnu vejavicu koja blokira celokupni život…

Da ne pomislite da je ovo sve u ovoj, po broju stranica, skromnoj knjizi na samom njenom kraju nalazi se dodatak u vidu teksta/uputstva namenjenog prvenstveno novinarima, kako onima koji budu pisali o ovoj knjizi tako i onima koji budu generalno pisali o temi rodnog identiteta, o tome kako govoriti o transrodnim osobama. U pitanju su stilsko-jezičke preporuke za medije o izveštavanju o trans-osobama koje je priredila prevoditeljka i urednica veb-portala Transserbia.org Milica Jeremić. Ako vam ni posle njenih i detaljnih, preciznih i taksativno datih objašnjenja i razjašnjenja nedoumica ne bude jasno kako valja pisati o ovoj temi, onda nemojte pisati o tome.

Piše:Milan Aranđelović
Foto: Promo

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: