Izvor: B92

Viktor Lazić: Pucali su na mene u Iraku i čak metkom razlupali far na mojoj "ladi". Hapsili su me i psihički teško maltretirali u zatvoru u Južnoj Osetiji. Jednom sam se na Sumatri tako razboleo da sam bio ubeđen da živ do kuće neću stići

Imali smo čast da porazgovaramo sa Viktorom Lazićem, najpoznatijim srpskim putnikom i putopiscem, čovekom vanserijske širine uma i duše, a čast nam je i da najavimo buduću saradnju - Viktor će sa nama deliti svoja iskustva koja do sada nije podelio sa čitaocima.

On je književnik, advokat i doktorand kineskog prava. Viktor je i turistički vodič, ovlašćeni prevodilac za engleski jezik, član Udruženja književnika Srbije, te ambasador Srpskog bibliografskog društva. Osnivač je i predsednik Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju “Adligat”, u okviru kojeg su smešteni i Muzej srpske književnosti i Muzej knjige i putovanja, čiji je direktor. Dodatno se bavi i filatelijom i numizmatikom, ali je široj javnosti poznat po svojim vanredno živim putopisima. Proveo je 12 godina na putovanjima na šest kontinenata, u 100 zemalja. Objavio je šest knjiga i više od hiljadu tekstova i reportaža u raznim medijima. Govori engleski, ruski i nemački, a sporazumeva se na još desetak jezika.

Nije bilo lako samo pobrojati sva vaša zvanja, a sigurno ih nije bilo jednostavno steći. Kako biste vi sebe predstavili, kako sebe vidite?

Čovek. Književnik i advokat. Od kada znam za sebe, čak i moja najranija sećanja u detinjstvu, vezana su za knjigu i poeziju. Kasnije pravničko obrazovanje takođe je definisalo važan deo moje ličnosti. U mojoj porodici ja sam deveta generacija posvećenika kulturi. Jedan od običaja u porodici već više vekova je da svi imamo više različitih znanja, poznajemo više različitih zanata, pa se to odrazilo i na mene. Ponosan sam na to što sam položio pravosudni ispit, ali i išao na kurs za auto-mehaničara, da sam prevodilac ali i turistički vodič...

Umeli ste da uporedite putovanja sa čitanjem, pa da kažete da ako ne putujete, kao da ste na istoj stranici knjige. Privlače vas nepopularni, do kraja još neistraženi predeli, o njima i pišete. Šta vas je motivisalo na ovakve poduhvate?

Potraga za znanjem. Nepresušna, večita, suštinska. Uzbuđuje me da otkrivam nešto novo, kako sebi, tako i drugima. Moja putovanja nemaju smisla ukoliko sa sobom ne povedem i druge radoznalce, čitaoce mojih putopisa.

Foto: Privatna arhiva

Obišli ste više od 100 zemalja, na šest kontinenata. Da li je ideja da posetite svih 198 ili imate druge ciljeve?

Broj država zavisi od onoga koji ih broji. Kao i sve na svetu - moć je u rukama posmatrača. Ja poznajem putnike koji, u želj da povećaju broj država koje su posetili, umeju da se zabroje i preko 250; poznajem i tvrdoglavce koji odbijaju da priznaju i već priznate države, pa tvrde da na svetu postoji samo 150 koliko-toliko suverenih država.

Kada putujete, mnogo naučite o povezanosti svega na svetu, ali i o predrasudama i relativnosti. Naučite da to što se sa nekim ne slažete ne znači da on, iz određenog ugla posmatranja, nije u pravu. Ujedinjene nacije priznaju 193 državе, mada članica nije Vatikan, a do 2002. godine nije bila ni Švajcarska. Da ne pominjem teritorije koje su proglasile nezavisnost ili čija je državnost osporena, a njih u svetu ima više od stotinu.

Da li je ideja da zavirite u svaki kutak planete?

Da, voleo bih da posetim svaki kutak Zemljine kugle, bez obzira na ljudske granice, postojeće ili nepostojeće, granice na mapama, u glavama ili u prirodi. Doživljaji i znanje svakako su značajniji od svake brojke, mada brojke ponekad dobro oslikavaju iskustvo i stadijum dokle je neko u svojim istraživanjima planete stigao. Međutim, ja sam od onih putnika koji vole da detaljno upoznaju predeo u koji su došli.

U Rusiji sam proveo ukupno dve godine u nekih šest navrata, prošao sam najmanje 100.000 kilometara obilazeći ovu zemlju sa kraja na kraj: vozio sam se „ladom nivom“ od granice Norveške do granice Severne Koreje, i drugim putem nazad. Obišao sam 63 provincije od 88, koliko ih ova zemlja-gigant, zemlja-kontinent ima. I verujte mi, ja nisam video Rusiju!

Sramota bi me bilo da tako nešto kažem, kada sam jedva zavirio u njena ogromna prostranstva. A imate ljude koji u Moskvi provedu jedan dan, popiju kapućino negde blizu Kremlja, lupe recku na zidu i mirne duše pričaju prijateljima kako su Rusiju „videli“, a na mapama koje im stoje na zidu to ogromno prostranstvo označe kao „posećeno“.

Foto: Privatna arhiva

Znate li svoju narednu destinaciju ili je još niste odabrali? Birate li vi svoja konačna odredišta ili ona, zapravo, biraju vas?

Biramo se međusobno. To je jedna divna interakcija, za koju nikada ne znam kako će da se završi. Voleo bih da u skorije vreme obiđem zemlje Bliskog istoka koje nisam, kao što su Liban i Sirija, ali to uopšte ne znači da me put neće odvesti, recimo, na Antarktik.

Da li se smatrate „digitalnim nomadom“ - koji putuje i sve beleži kamerom, ili vam je bitnije da sebe ispunite iskustvenim sadržajem?

Ne, ja nisam digitalni nomad. Moj dom je Beograd. Ovde provodim veći deo godine, iako ne moram. Nekih sedam do osam meseci godišnje radim na stvaranju Muzeja knjige i putovanja i Muzeja srpske književnosti u okviru Udruženja „Adligat“ i to je glavni razlog što toliko dugo boravim kod svoje kuće. U proseku četiri meseca godišnje putujem, ali se ni tada ne osećam kao nomad. Svuda se osećam dobrodošlo i kao kod kuće, a kod kuće se osećam isto kao kada putujem.

Dosta toga beležim kamerom, pre svega zato što je ljudski mozak isuviše nesavršen. Nije moguće upiti i sačuvati toliko utisaka, sećanja i znanja sa kojima se čovek svakodnevno na putovanju sreće. Ja nisam fotograf, već književnik, ali foto i video kameru koristim kao neku vrstu moderne, brze dnevničke zabeleške. Često kasnije jednu fotografiju pretočim u celu jednu priču...

Foto: Privatna arhiva

Gde vas je odvelo vaše prvo putovanje?

Prvo veliko putovanje van Evrope dogodilo se 2004. godine, kada sam otputovao na Tajland. Imao sam novca za desetak dana luksuznog boravka, umesto toga ostao sam mesec dana i prvi put bio primoran da noćim na otvorenom, prvi put se oduševio džunglama, plemenskim načinom života, drugačijom kulturom i običajima...

Međutim, ja ceo život doživljavam kao jedno putovanje. Spontano sam počeo da obilazim planetu, pa mi se čini da od rođenja putujem. Da li su putovanja započela sa dečačkom posetom Parizu kada sam imao sedam godina i prvi put bio očaran Versajem, Trijumfalnom kapijom, Ajfelovom kulom? Ili mnogobrojnim posetama tetki koja živi u Londonu još tokom osnovne škole? Čak 14 puta sam bio u Londonu, najviše pre svoje 18. godine.

Tokom srednje škole sam takođe koristio svaki slobodan trenutak da obilazim prijatelje i rođake širom Srbije i regiona, od Rumunije do Makedonije. Već tada sam znao da će putovanja biti važan deo mog života. Prvi duži potpuno samostalni odlasci bili su u Hamburg za moj 18. rođendan, pošto sam bio jedan od pobednika na takmičenjima iz nemačkog jezika - na gradskom takmičenju u Beogradu sam, recimo, osvojio drugo mesto.

Mnogi bi poživeli vašim životom, ali ne nalaze način. Ako nije tajna, kako finansirate svoja putovanja?

Sve je stvar izbora. Ako zaista želimo da putujemo, uvek postoji način. Ali, nemojmo se zavaravati, uvek postoje i izgovori. Ja sam mnogo toga rizikovao da bih sebi obezbedio putovanja. Mnogo toga sam se odrekao, mnogo sam se namučio. Na to nije i ne treba da bude spreman svako, ali ne volim kada me ubeđuju da je nemoguće, jer odlično znam da nije.

Jeste li i na samom putovanjima nalazili poslove, kako biste sebi, eventualno, produžili boravak nakon što je budžet ispražnjen?

Nikada nisam bio samo putnik, uvek sam nešto radio na samom putovanju kako bih pokrivao barem deo troškova. Svoje prvo putovanje van Evrope, na Tajland, kada sam imao 18-19 godina, platila mi je država. Bio sam među najboljim studentima u Beogradu, i dobijao sam solidnu stipendiju, koju sam sačuvao za putovanje.

Tokom studija imao sam dogovor sa roditeljima: dokle god sam redovan student i prosek mi je iznad osam, novac koji bi davali da mi plate godinu pokloniće mi u kešu. Jedno od takvih putovanja, tokom kojeg sam ispit iz krivičnog prava spremao u vulkanu u Indoneziji, opisao sam u knjizi „U srcu Sumatre“.

Odrađivao sam smeštaj u Moskvi, u Mongoliji sam prao magarce da bi mi popravili auto, a koliko sam samo dana i noći na putovanju proveo radeći za računarom, prevodeći, pišući, završavajući razne vrste konsultantskih, uglavnom pravnih poslova i slično... U Etiopiji sam čak i iznajmio džip i sa njim taksirao sa jednim prijateljem, kako bismo otplatili najam i gorivo. Dakle, kada se jako želi i kada se mora, uvek se nađe način.

Posle 12 godina putničkog staža, koliko otprilike iznosi vreme koje sam proveo na putovanjima, zasluženo sam ostvario napredak i sada ostvarujem prihode koji su sasvim solidni. Moji putopisi se sada dobro prodaju, imam stalne sponzore koji mi sada pomažu, a uz to sam i advokat.

Foto: Privatna arhiva

Kako ste se snalazili za smeštaj?

Godinama sam putovao sa izuzetno malim budžetima. U „ladi nivi“ proveo sam sveukupno sigurno više od 500 noći i toliko se navikao da u njoj spavam da sam tu slađe spavao nego u hotelima! Posle povratka sa jednog putovanja bilo mi je neobično i čak pomalo krivo što sam se vratio kući da spavam u krevetu...

Barem pedesetak noći spavao sam pod otvorenim nebom, barem dva puta toliko proveo sam kod drugih putnika koje sam pronalazio preko internet-klubova, a barem tri puta toliko primali su me u domove ljudi koje sam sretao na samom putovanju. Tek o hostelima u kojima sam spavao mogao bi se napisati ceo roman... Ovog januara u Japanu, recimo, oko nedelju dana bio sam u kapsulama, u sobama koje nalikuju na prostor koji mrtvak dobije u mrtvačnici, doduše za nijansu veći. To su faktički sobe-fioke.

Volite li da ste sami ili u društvu?

„Najbolje se putuje kad putuješ sam“. Navikao sam i zavoleo da sam putujem, istražujem... Moja putovanja su izuzetno naporna, to nije odmor, već su bliže ekspediciji. Teško je od nekoga očekivati da sa mnom pešači desetine kilometara dnevno, da se danima penje ka vrhovima litica i planina kako bi došao do neke nepristupačne ali značajne monaške kelije u Etiopiji, da spava pod vedrim nebom i sve do poslednjeg dinara potroši na knjige.

Koje iskustvo biste naveli kao promašaj, ako je takvih bilo, koja je najopasnija situacija u kojoj ste se obreli, a na koju stranicu pasoša ste posebno ponosni?

Najveći promašaji najviše nas nauče. Ne bih mogao da se setim nijedne greške, a bilo ih je zaista mnogo, a koje se kajem i koju smatram promašajem. Pucali su na mene u Iraku i čak metkom razlupali far na mojoj „ladi“, hapsili su me i psihički teško maltretirali u zatvoru u Južnoj Osetiji. Jednom sam se na Sumatri tako razboleo da sam bio ubeđen da živ do kuće neću stići... Sve to ulazi u životni staž i nauk putnika.

Najponosniji sam na praznu stranicu, na onu još uvek neispisanu, na sve ono što ću tek obići i opisati. Ponosan sam i na to što sam, pre putovanja svetom, dosta putovao po Srbiji, što me je naučilo da poštujem i volim i svoje i drugačije.

Gde je danas „lada niva“ po kojoj ste čuveni?

„Lada niva“ je penzionisana u februaru ove godine, kada sam prvi put odlučio da je privremeno ne registrujem. Poslednjih godina bila je službeno vozilo Muzeja knjige i putovanja, pa ju je svako ko je poklanjao knjige ovom muzeju mogao videti pred svojim vratima. Međutim, godine i kilometri učinili su svoje i potreban joj je remont koji više nije isplativ.

Nadamo se da ćemo je ipak popraviti i koristiti kao neku vrstu putničke biblioteke - knjigoladobusa, prepunu turističkih vodiča, putopisa i slične literature, voziti je po gradu i omogućavati iznajmljivanje tih materijala. Da li će i kada ta ideja da zaživi, to ne znam...

Foto: Peða Milosavljevic

Naslednik ste čak devet generacija duge tradicije bibliotekarstva - biblioteke „Lazic“, zvanično otvorene davne 1882. godine. O žrtvi vaših predaka za očuvanje ove tradicije dovoljno govori anegdota da je vaš pradeda vredne primerke zašio u gunj i tako ih nosio sa sobom dok je pešačio preko Albanije, da bi, za njim, deda bio prinuđen da biblioteku zakopa ispod vinograda, kako je komunističke vlasti ne bi zaplenile ili uništile. Danas ste vi u velikoj meri posvećeni oplemenjivanju njenog fonda, koji ima preko milion primeraka. Možete li nam reći nešto više o tome? Imate li dugoročne planove kad je u pitanju Muzej knjige i putovanja, koja je vaša vizija?

Gradimo jednu važnu instituciju, stub kulture ovog regiona. Sa 53 osnivača, među kojima su Darko Tanasković, Milovan Danojlić, Ljubomir Simović, Matija Bećković, Ljubivoje Ršumović, Pero Zubac, Filip David, uz podršku SANU, Matice srpske, Narodne biblioteke Srbije, Udruženja književnika Srbije, Srpskog književnog društva... mislim da nam je uspeh garantovan. Trenutno se u našim fondovima nalazi oko dva miliona predmeta, od čega su više od milion publikacije.

Mi smo hibrid biblioteke i muzeja, posvećeni smo očuvanju i unapređenju kulture, ali i međunarodnih odnosa. U Muzeju knjige i putovanja mogu se videti knjige sa svih meridijana. Taj muzej je spomenik raznolikosti planete. Tu možete da vidite knjige od slonovog izmeta ili knjige koje možete pojesti - od pirinča, tu su i knjige na štapićima od bambusa, sa koricama od ljudskih kostiju, stranicama od palminog i bananinog lišća... Dakle, tu je ceo svet prikazan preko knjiga.

U Muzeju srpske književnosti možete da vidite važan deo srpske istorije, sa fokusom na književnost. Pored rukopisa i predmeta skoro svih značajnijih srpskih književnika, ovde se mogu videti i nameštaj porodice Obrenović, pismo Hajduk Veljka Petrovića, prvi poznati rukopis kneza Mihaila Obrenovića, originalna pisma Nikole Tesle...

Autor ste nekolicine putopisnih romana, među kojima najpopularniji „Velika avantura“ i „U srcu Sumatre“. Publika ih vidi kao veoma živopisne, utiska je da imate dar da sopstveni doživljaj prenesete u toj meri verno da se čitalac oseća kao da je bio u vašoj koži. Mogu li se čitaoci radovati nekom novom ostvarenju u narednom periodu?

Važan smisao mojih putovanja jeste u pisanju i želji da doživljeno podelim sa drugima. Upravo pripremam dve knjige za štampu, jedna se zove „Zemlje koje ne postoje“ i posvećena je regionima širom sveta koji su proglasili nezavisnost. Obišao sam ih najmanje tridesetak.

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.