Za razliku od prvog, i nadajmo se poslednjeg, nacionalnog fijaska u Novom Sadu, festival evropskog filma "Palić" daleko je najozbiljniji u zemlji. Pored isprofilisane programske šeme namesto zbrda-zdola nabacanih naslova (za selekciju takmičarske revije pobrinuo se Nikolaj Nikitin, ovog puta bez Dubravke Lakić), organizacija redovno do daske haotičnog prvog dana prošla je bez suštinskih propusta—zahvaljujući, po rečima megazauzetog člana saveta, brojnim nervnim slomovima požrtvovane ekipe—i uz svega par začkoljica koje se ionako tiču luksuznih premija za goste. Drugim rečima, iako sam čitavih deset minuta morao da čekam kako bih saznao gde odsedam, u znak izvinjenja i legendarnog subotičkog gostoprimstva smestili su me u čaroban hotelčić na tišoj strani jezera (bućnuti se ili ne bućnuti, pitanje je sad), uz puni pansion u hladovini restorana čiju hranu ne smem ni da opišem iz straha da će mi bale poteći na laptop, sâmog u sobi sa pozamašnim francuskom krevetom na kojem popodnevna dremka, sa zadovoljstvom ću saznati, magično napuni baterije za nadolazeće neprospavane noći. A ovo mi je tek prvi put u životu da sam ovde.
Već prvi događaj kojem sam prisustvovao, konferencija za štampu povodom otvaranja festivala i dodele nagrade "Aleksandar Lifka" za izuzetni doprinos evropskom filmu, ponudio je obilje bizarnih utisaka na koje se vredi osvrnuti. U uvodnoj reči, direktor festivala Radoslav Zelenović izjavio je da "Palić" odmah po zvaničnom otvaranju "može da počne da se ubrzava dok ne postigne maksimalno ubrzanje" (ne znam šta to tačno znači, ali svakako zvuči primamljivo!), a Petar Mitrić, selektor "Mladih autora Evrope", programa koji preti da pokrade podosta publike glavnoj "letnjoj" pozornici, najavio je da će srednjemetražni češki film (za Čehe tipično optimističnog naziva Biće još gore), u sadejstvu sa koncertom grupe Plastic People of the Universe iz pomenute postojbine, iznedriti gorivo "za neke buduće revolucije i druge pobune". Plašim se da ću revoluciju uglavnom propuštati zbog poklapanja termina, a i zato što će biti prilično teško pratiti razobručeni hedonizam Muškog štranda ("pelinkovac" se nutka od sabajle, zabava traje do zore, rokenrol u Subotici, čini se, još uvek nije kastriran kao u Beogradu).
Dobitnici ovogodišnje nagrade festivala su Ištvan Sabo, slavni mađarski reditelj, i Ljubiša Samardžić, prevashodno neprikosnovena legenda domaćeg glumišta, zatim loš reditelj pa još jedan glumac koji je postao producent dela diskutabilnog kvaliteta, i, naposletku čovek koji—ubrzo postade očigledno, kasnije pomalo i neprijatno—najviše voli da priča o sebi i sopstvenim filmskim dostignućima. Pominjući velikane samo u kontekstu koliko ga je koji pohvalio, utakao je i anegdotu po kojoj je Branko Bauer, "privilegovan" da prvi vidi Nebesku udicu, objavio: "Ja bih u celosti potpisao ovaj film." Biće da sam u tom ostvarenju onomad nešto bitno propustio, jer je gospodin Samardžić o Udici pričao kao da se u najmanju ruku radi o najboljem filmu još od Tragača Džona Forda, ili bar Prekobrojne Branka Bauera.
Kad ih nije darivao hvalospevima sopstvenoj personi, zatečeni u "Eko centru" mogli su da uživaju u elokventno sročenim mislima o "značaju muzike", o tome koliko je filmadžijski posao težak, i, svako malo, o izazovima srpske tranzicione demokratije. Od mudrosti na konto sprege između politike i umetnosti (originalna tema, nema šta) ovim je rečima okarakterisao srpske devedesete: "Da nije bilo ratova, ne bi bilo toliko zanimljivih filmova." Jeste, baš šteta što ih nije bilo više. Filmova, valjda. Kojih zanimljivih filmova? Pa njegovih, razume se. Onih za koje je Ljubiša Samardžić potpisao režiju.
U odnosu na njega, Ištvan Sabo je na konferenciji bio oličenje budističke skrušenosti i patološke poniznosti: iz njegovog se izlaganja (na engleskom, da učini većini novinara) moglo zaključiti da je hipersenzitivan na osudu/ odobravanje kritike, predano udubljen u mukotrpan stvaralački proces i, kako biva sa umetnicima, retko zadovoljan konačnim proizvodom ("gledao bih svoje ranije filmove i mislio se: uh, što ne mogu ovo da promenim, mislim da ovo može bolje"). U jednom trenutku ponudio je najiskreniju poruku koju neko van svojih dela može da prozbori, fundamentalnu važnost koju treba klesati u kamenu ispred svakog filmskog studija: "Mi moramo biti pripovedači." To mi reci. "I", još bitnije, "mi moramo znati kako da ispričamo priču." Ljubiša Samardžić klimao je glavom, ali se nije mašio za beležnicu.
Slušajući njih, propustio sam prvi specijalitet u podprogramu "Novih mađarskih filmova", egzotičnog jela koje ovde bar jednom mora da se gustira, tradicionalnog za "Palić" koliko i nastup tamburaškog orkestra na otvaranju.
Tolika je, izgleda, pomama bila za tim otvaranjem da je, tokom promenade pokraj jezera, dok sam išao ka letnjoj pozornici, neki lokalni ugursuz pokušao da mi strgne propusnicu za projekcije s vrata. Vala bi se usrećio. Posle uvodnih svetkovina, festival je otvorio rumunski filmić o nemogućnosti organizacije ilegalnih abortusa u najdekadentnije doba Čaušeskog. Kanski laureat, gadan, mračan, i brutalno bespoštedan pogled na privatan pakao, 4 meseca, 3 nedelje i 2 dana autora Kristijana Munđiua prikazan je van takmičarske konkurencije, ali, za sada, i van kvalitativne. Počinje prilično nezanimljivo, ali veštom dijaloškom dinamikom unutar dugih, statičnih kadrova i praćenjem nepatvorenih ljudskih mukâ ubrzo se obznani kao iskustvo jednako nezamenljivo koliko i neizdrživo. Ovo je onaj film koji bi Lars Fon Trir snimio da mu "pritiskanje gledaočevih dugmića" nije jedina svrha. Ovo je upravo onaj film koji su Srbi bar jednom morali da snime u poslednjim decenijama, ali nisu (a nije da nisu imali sredstava: kamera je u filmu siromašna koliko i likovi).
Mentalitet istočnoevropskog socijalizma u Rumuniji je 1987. godine, očigledno, bio potpuno isti kao u nas. Svi te zavlače, sve mora na crno, birokratija osvedočeno služi samo da bi ti na svakom ćošku zagorčala život, a svaka hotelska recepcionarka je Hitler iz svog sokaka. Dijalog zvuči toliko istinito da se često uplašiš da, u stvari, gledaš dokumentarac, a ne fiktivnu nadogradnju "urbane legende" iz, kako se zove serija filmova iz koje dolazi 4 meseca, "zlatnih dana". Crni humor je uglavnom dobro skriven, a sposobnost da se gledalac volšebno potrese proizilazi iz toga koliko su svi mrtvi-ozbiljni dok urezuju ožiljke na svoje i/ili tuđe živote. Nakon obavljena posla, zloglasni "gos'n Bebe" daje instrukcije napaćenoj devojci i njenoj nesebičnoj cimerki. Svaka sve jače udara u stomak: "Ne bacajte fetus u WC šolju, zapušiće se. Ni ceo, ni u delovima. Ne zakopavajte, iskopaće psi." U mučnoj završnici, tražeći mesto da odloži krvavi zamotuljak iz torbe, "drugarica" baulja u potpunom mraku, gde se metafora i filmska stvarnost sjedinjuju u čeonom sudaru ("Ništa se ne vidi", reče neko iza mene. Da, rekao bih da to i jeste poenta). Na kraju neverovatnog dana, dve prijateljice sede jedna naspram druge za stolom hotelskog restorana, dok bivša trudna devojka zuri u porciju kanibalizma pred sobom. "Hajde da nikad ne pričamo o ovome", kaže joj drugarica, koja je za njenu dobrobit donela pametnu odluku da bude, između ostalog, silovana. Ova joj ne odgovara, te se tako jedno petnaest sekundi ne gledaju. U trenutku kad shvatite da su vam Rumuni slomili srce, platno se zacrni.
Priča iz 4 meseca možda jeste specifična za Rumuniju, za Istočnu Evropu, ili Evropu uopšte, ali u njoj ne preovlađuje isprazna socijalna kritika, već sušta univerzalnost koja je uzdiže u svetski rang. Sa druge strane, u civilizovanijoj zemlji Norveškoj, još više se mute definicije "evropskog" i inog filma, ako se može suditi po delu Erika Rihtera Strana. Sinovi su pokušaj zapadnjačkog žanrovskog izdanka, nakalemljenog na nepreciznu umetničku viziju. Isprva zanimljiva priča o pedofilu mekog srca prosto ne može da se odluči na kojoj strani moralne ambivalencije želi da bude. Je li to film o iskupljenju jednog perverznjaka, ili o siledžiji koji od njega štiti decu, ne otkriva nam se ni na kraju, kad sve sklizne u prilično laka rešenja. Po pitanju ljuljanja moralnog oslonca, Sinovi su mnogo manje majstorija Dejvida Mameta, Oleana, koliko konfuzna smeša svega i svačega, u kojoj se ne zna ko pije, ko plaća, a ko na Internet kači golišave sličice maloletnih momaka. Nesumnjivo će stvari biti jasnije kad jednog dana izraste u ogavan holivudski rimejk.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Štab za vanredne situacije Grada Pirota upozorio je večeras da se sutra u tom gradu i okolini očekuju jake kiše, sa količinom padavina većom od 30 litara po metru kvadratnim za period od 12 sati.
Snažan ciklon zahvatio je region u kom se nalazi i Srbija. Najdramatičnije je u susednoj BiH gde, kako javljaju mediji, ima i mrtvih. Pogođeni su i zemljotresom. Takođe, vanredno je i u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Grupa od 17 zemalja članica EU, uključujući tri najveće ekonomije unutar Unije poput Nemačke i Francuske, pozvala je Evropsku komisiju (EK) da ubrza vraćanje migranata.
Lokalni stanovnici indijske oblasti Bahraih pretukli su i usmrtili poslednjeg od šest vukova čiji čopor je ubio devet ljudi, od kojih osmoro dece, saopštili su danas zvaničnici nadležni za divlje životinje.
Letovi sa svih iranskih aerodroma biće otkazani do 6:00 po lokalnom vremenu (0230 GMT) u ponedeljak od 21:00. u nedelju, objavili su iranski državni mediji, pozivajući se na portparola iranske Organizacije civilnog vazduhoplovstva.
Povodom pogrešnih i zlonamernih tumačenja pojedinih rešenja iz Nacrta zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika ministarka pravde Maja Popović ukazuje da je reč o svesnoj manipulaciji i politikanstvu, koji imaju za cilj obmanjivanje građana.
Kineski hakeri pristupili su mrežama američkih provajdera i dobili su informacije preko sistema koje vlada SAD koristi za sudski ovlašćeno prisluškivanje, objavio je Vol strit džurnal (WSJ), pozivajući se na dobro obaveštene izvore.
Nakon vesti da je porodica repera Tupaka pokrenula istragu o njegovom ubistvu i povezanosti sa Pi Didijem, istražiteljka mesta zločina, Šeril Mekolum veruje da je Didi povezan sa Tupakovim ubistvom i prethodnom pucnjavom iz 1994. godine.
Ruanda je saopštila da je danas otpočela vakcinaciju protiv hemoragične groznice koju izaziva marburg virus da bi sprečila širenje te bolesti na istoku zemlje od koje je od sada preminulo 12 ljudi.
Za prva tri sata akcije preventivnih pregleda u Univerzitetskom kliničkom centru Srbije pregledano više od 200 građana, jedna osoba zbog aritmije srca zadržana na lečenju.
Epidemija smrtonosnog virusa, koji je izolovan krajem šezdesetih godina u gradu Marburgu u Nemačkoj, u nekoliko talasa pogodila je svet, a dva slučaja zabeležena su i u Srbiji.
O folnoj kiselini najčešće se govori u vezi s trudnoćom jer pomaže razvoj fetusa, ali reč je o nutrijentu, koji većina žena treba da uzima jer je odgovoran za mnoge vitalne funkcije u telu.
Svi građani mogu od osam do 17 časova da obave kardiološki i urološki pregled, izmere krvni pritisak, nivo šećera u krvi, tumor markere PSA za muškarce, kao i CEA, CA 19-9, i AFP, kao i da izmere šećer.
Spor oko kaznenih carina Evropske unije na električne automobile iz Kine treba rešavati za pregovaračkim stolom, izjavio je nemački kancelar Olaf Šolc.
Iz Ministarstva zdravlja kojim upravlja Hamas navode i da je desetine ljudi povređeno u napadima na džamiju i školu u kojoj su smešteni raseljeni Palestinci u centralnom delu Pojasa Gaze.
Novčana pomoć američke kantautorke biće udeljena za oporavak od katastrofalne štete posle uragana Helena koji je odneo najmanje 225 života krajem septembra.
Komentari 6
Pogledaj komentare