Andrićev strah od ceremonije

Prije točno pedeset godina, krajem listopada 1961, takva je čast pripala Ivi Andriću, koji je ostao i jedini književni nobelovac s ovih prostora, pa je prilika da se rekonstruira kako su izgledali zadnji mjeseci 1961. i kako je vijest odjeknula u tadašnjoj Jugoslaviji.

Prve vijesti o tome da je Andrić najizgledniji kandidat za Nobelovu, napominje urednik i pisac Mirko Marjanović, objavio je pariški Le Figaro još početkom listopada 1961, barem prema monografiji Radovana Popovića “Ivo Andrić: život”.

“U toj je vijesti bilo i to da je Andrić bio kandidat za Nobela i prethodne godine kada je ova nagrada dodijeljena Saint-Johnu Perseu. Figaro littéraire je tada pisao i to da je za Nobela u toj godini konkuriralo 50 kandidata, a da je među njima najozbiljniji Andrić. Uz njega su te godine kandidati bili Amerikanac John Steinbeck, Talijan Alberto Moravia i Englezi Graham Greene i Lawrence Durrell”, napominje Marjanović.

Inače, Savez književnika Jugoslavije je Andrića i Krležu predložio za Nobelovu nagradu u veljači 1958. godine.

Nagađanja su potvrđena 26. listopada. Vjesnik, kao i svi ostali, vijest stavlja na naslovnicu, tik uz vruću temu tog dana - angažiranje žena u proizvodnim procesima, a tema je temeljito obrađena unutar samog izdanja koje donosi reportažu iz Andrićevog stana, biografiju pisca, prve reakcije i kraći intervju.

Novopočeni nobelovac vijest je, izgleda, saznao od dva mlada novinara 26. listopada kad se iz šetnje vraćao kući na ručak. U njegovom stanu, pak, dočekao ga je otpravnik poslova švedske ambasade Rene Belding i uz “golemi buket crvenih karanfila” službeno mu priopćio odluku Švedske akademije.

Tito čestita, Krleža šuti

U tom trenutku stan je već bio prepun, a kako pišu tadašnji novinari, telefon ne prestaje zvoniti, “zovu novinari iz Beča, Stockholma, Rima, Pariza i traže intervjue”. Andrić ponavlja kako je to veliko priznanje i njemu i našoj književnosti, a na pitanja naizmjence odgovaraju “on i njegova obitelj”.

Reakcije kolega su entuzijastične. Gustav Krklec izjavljuje da se i kladio s Andrićem još prije dvije godine, Vjekoslav Kaleb zdvaja nad činjenicom da je sramota za nekog što nas tek sad otkrivaju, Milan Bogdanović se hvali da ga je i on predložio, dok Dobrica Ćosić, pak, izjavljuje: “Jedan Jugoslaven vidio se iz tolikih daljina, kroz mnoge i svakojake pomrčine...” Oskar Davičo suzdržao se od kiča i samohvale te kratko komentirao: “Jako sam sretan što je jedan Jugoslaven dobio nagradu koja se smatra da ima svjetski autoritet. Za nas je Andrić nezavisno od te nagrade i priznanja bio i ostao veliki jugoslavenski pisac.”

Izjave Miroslava Krleže nema ni taj ni idućih dana, barem nije ostala zabilježena u Vjesnikovim izdanjima.

Idućeg dana na naslovnici se objavljuje i Titova čestitka, te reportaža s Andrićeve konferencije za novinare u Beogradu na kojoj je pisac ustvrdio. “Sva pitanja koja mi danas postavljaju mogla bi se svesti na tri glavne grupe: šta osećam? šta mislim? šta nameravam?” Konferenciju je, ispričajući se umorom, završio riječima: “Vrata moje kuće širom su otvorena svima koji žele informacije.”

Problem je bio u tome što su njegovu pristojnost shvatili doslovno i danima nastavili opsjedati njegov stan u potrazi za potpisima ili odgovorom na neko pitanje.

Histerija ne jenjava

U tim nekim nevinijim vremenima, inače, adresa Andrićevog “nevelikog, trosobnog” beogradskog stana uredno je objavljena u novinama, pa je tako, bilježe novine, supruga Milica imala pune ruke posla obavljajući posao domaćice i pokušavajući zaštititi supruga, a njena majka izigravala je tajnicu i dočekivala goste.

Andriću je čestitao i politički vrh, ali nisu izigravali zvijezde na njegovoj svečanosti. Zanimljivo je da, primjerice, Vjesnik u sklopu teksta o reakcijama uz izjave političara i kulturnjaka bilježi i to da su Andriću čestitali i vojnici novosadskog garnizona koji poručuju da im je “Na Drini ćuprija” najdraža knjiga, ali i čestitku Milene Mitrović, radnice tvornice obuće Proleter. Novinari zabrinuto pišu kako histerija ne jenjava, brinući se kako će zatvoreni pisac podnijeti taj pritisak.

U mjesecima koji su slijedili dnevno se bilježe vijesti o nekom novom Andrićevom prijevodu ili, pak, reakcijama zapadnih medija. Jedini disonantan ton donosi se u malom komentaru koji s gnušanjem odbacuje komentare iz Zapadne Njemačke prema kojima je Andrić Nobela dobio zbog političkih razloga.

Bilo kako bilo, prvi jugoslavenski nobelovac postao je pravi hit, njegove su knjige rasprodane, bile su i među najposuđivanijim naslovima u zagrebačkoj “hipermodernoj posudbenoj biblioteci Bogdan Ogrizović”, a gotovo da se bilježio svaki njegov korak.

Andrić se, pak, u tim mjesecima, prema informacijama na stranici Andrićeve Zadužbine, dopisuje sa svojom švedskom prevoditeljicom i raspituje se za detalje svečanosti, uključujući i to kako se on i supruga trebaju obući.

Početkom prosinca Andrić je otputovao u Stockholm, gdje mu je uručena nagrada, a on održao svoj slavni govor o priči i pričanju. Novčani dio nagrade, kako je poznato, namijenio je razvoju bibliotečnog fonda u Bosni i Hercegovini. Nakon dodjele na tradicionalnoj priredbi Dan Lucije, Andrić je u Gradskoj vijećnici u Stockholmu okrunio sedamnaestogodišnju Gun Vansted kao najljepšu djevojku, a 16. prosinca otvorio izložbu posvećenu indijskom pjesniku i misliocu Rabindranathu Tagori.

Strah od ceremonije

Iz Švedske putuje u Bern i Zürich na odmor, a vraća se u Beograd 3. siječnja 1962. i izjavljuje je kako je najljepše vratiti se u svoju zemlju i svojoj kući.

Sve su etape puta bile novinski itekako popraćene. U novogodišnjem broju Vjesnik objavljuje i reportažu o danima s nobelovcem u Stockholmu u kojoj Ivan V. Lalić piše kako su svi uživali, a da je Andrić, kao introvertiran čovjek, tek izdržavao.

Marjanović, pak, upućuje na knjigu Ljube Jandrića koji je zabilježio sljedeće Andrićeve riječi: “Nekim ljudima to godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah. Kad je 1961. godine trebalo da odem u Štokholm, ja sam bio posve propao. A i kako ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu’.”

Nobelova nagrada označila je i početak niza različitih počasti nobelovcu i iz zemlje i inozemstva. Zanimljivo, u istom novogodišnjem broju Vjesnika objavljena je i anketa o događajima koji su obilježili kulturu u toj godini.

Jedan od anketiranih bio je i Meša Selimović, ujedno i jedini koji nije spomenuo Nobela nego knjigu Dobrice Ćosića “Deobe”.

Krleža je, prema nekim izvorima, dosta teško prihvatio vijest iz Stockholma, ali koliko je to posljedica naknadnih interpretacija - teško je reći. Uostalom, baš kao što bi bilo neumjesno upitati Fuentesa što misli o dodjeli nagrade Mariju Vargasu Llosi, znajući da je on sasvim sigurno neće dobiti.

Tko je veći pisac

Sam Andrić, pak, referirajući se na taj odnos u već spomenutoj Jandrićevoj knjizi o tome je rekao: “Neukusno je, a meni to i smeta, što se čitaoci, pa i književni kritičari tabore i prepiru oko toga ko je veći pisac: Krleža ili Andrić? Nismo mi dva fudbalska tima s podeljenim navijačima....

Neka ljudi o nama dvojici misle što god im je drago, ali bolje je da umesto: Krleža ili Andrić, kažemo: Krleža i Andrić.”

Pedeset godina pošto je i Zagreb slavio vijest iz Stockholma, nijedna hrvatska institucija nije obilježila važnu obljetnicu Nobelove nagrade. Na dan kad svijet bude slavio novog laureata, nepravda će biti barem malo ispravljena, time što će u HAZU Krešimir Nemec održati predavanje posvećeno dvojici velikih književnika, povodom 30. obljetnice Krležine smrti i 50 godine Andrićeva Nobela. Krleža i Andrić, baš kako je i nobelovac htio.