Kako je napokon pao Merčep

"Ma naravno, sad ću", rekla je Kata flegmatično, "samo da pogasim kompjutere..."

"Za manje od godinu dana vi i vaša djeca bit ćete mrtvi", rekao je na telefon čovjek koji se nije predstavio mojoj ženi, ali nije krio svoj identitet. "Moji suborci ne mogu vam oprostiti ono što ste o meni objavili!"

Smiljan Reljić, tadašnji šef SZUP-a, što je poslije postao UNS, SOONZ ili kako su se već sve zvale te Tuđmanove udbaške manifestacije personalnog režima, tvrdio je u nekom šaljivo-konjunktivnom tonu da "postoji zapis toga razgovora", jer su tada, preventivno, prisluškivali moje telefone, "kako bi me mogli zaštititi u slučaju potrebe..."

Bez obzira na takvu zaštitu, moja je žena s djecom koja su imala dvije-tri godine otputovala k bratu u Ameriku, jer su nam dodijali mladići s mašinkama koji su se vrzmali po stanu i posvuda ostavljali ručne bombe, nadohvat mojoj kćeri, kojoj je bilo rečeno da su to "tatini kolege, novinari".

Kad sam otišao iz "Globusa" i pokrenuo "Nacional", imao sam čast da me gospodin Merčep otme i satima maltretira u nekoj birtiji u Vrpču, gdje mu je bila baza. Prošli smo tu torturu utroje - uza me su bili pokojni Puki i Mate Bašić, koji se u međuvremenu također odselio, ali ne u vječna lovišta, nego na antipode, u Australiju. Merčepove siledžije predvodio je ondje gospodin Munib Suljić, poručnik eskadrona smrti, kojemu je pripadao i gospodin Siniša Rimac, s kojim se ovih dana viđam na Kaznenom sudu u Ilici - tužio me zbog toga što sam pisao da je povezan s ubojstvom obitelji Zec, iako ga je sud za to oslobodio krivnje, zbog tehničkih propusta u postupku. Tome je vinovao Vladimir Šeks, tadašnji glavni državni odvjetnik. On je sve uhićenike zbog toga zločina koji su policija i Istražni odjel Župnijskog suda u potpunosti rasvijetlili u rekordnom roku, dao pustiti na slobodu, jer su svoja opsežna priznanja dali "bez prisustva odvjetnika". Merčep tada, uostalom, nije bio ni uključen u istragu, njegovi ljudi, merčepovci, suđeni su kao počinitelji. Uz ostale, i Rimac, koji je kasnije osuđen za druge ratne zločine. Sad Rimca puštaju iz Lepoglave na odsustvo kako bi se u Zagrebu, na Kaznenom sudu, mogao braniti od napada na svoj ugled i dostojanstvo neosuđenog ratnog zločinca "u ovom predmetu", kako se to lijepo kaže na sudu. Ovaj je slučaj epitoma hrvatskog pravosuđa i hrvatskog moralnog stanja u posljednjih dvadeset godina - na silu se održava privid, a sve se točno zna i zna se točno što je tko napravio, a opet, radi potrebe održanja fiktivnog javnog ćudoređa, odnosno nekog višeg stupnja nesaglediva privida, bitno je da se po tim saznanjima ne postupa, odnosno, da se temporalizira, oprezno barata s činjenicama kako bi se izbjegli očiti zaključci i realne konzekvence koje bi mogle narušiti poredak.

Slijed zaključivanja posve je, naime, jasan, jasan i porazan. Gospodin Merčep bio je pomoćnik ministra policije za policijsku rezervu, a njegovu ljudi, zloglasni merčepovci, imali su iskaznice Specijalne policije, što znači da je za postupke te postrojbe odgovaralo Ministarstvo, znači, vlast i država - ako se tih postupaka nije odrekla, a njih sankcionirala, kao što nije, jer su zaista bili dio poretka i provodili ključnu operativnu funkciju režima - etničko čišćenje, koje nije bilo proklamirano, ali je bilo ugrađeno u same temelje tuđmanovske doktrine "Hrvatska Hrvatima, a oko Bosne - dogovorit ćemo se..."

Gospodin Merčep provodio je tu doktrinu na terenu ognjem i mačem. Osim njegova, postojali su još neki eskadroni smrti, najeminentniji onaj koji je u Gospiću vodio gospodin Norac. On je osobno pucao učiteljicama u leđa na kolektivnom smaknuću za koje je dobio jedva primjerenu dugogodišnju zatvorsku kaznu, pa tog konobarskog ratnog heroja i danas slave u Sinju kao ikonu Domovinskog rata, iako bi i po pravilima koja vrijede u podzemlju, među čestitim gangsterima, takav čin kao kukavicu obilježio svkoga tko bi ga izvršio ili mu se divio.

Na polju pravosuđa, počinitelje tih djela je u sklopu državotvornog zadatka koji mu je zadao Tuđman, branio gospodin Šeks. On je, kao državni odvjetnik, a zatim kao predsjednik Sabora i visoki stranački dužnosnik, protagonist prva dva čina hadezeovske tragedije. Pod Tuđmanom i pod Sanaderom kreirao je pravosuđe selekcijom ljudi koji će zaštićivati takav poredak i paragrafe tumačiti legalistički, tehnički, tako da se licemjerno očuva privid legalnosti u sustavu koji treba te zločine relativizirati... Ima li nešto ciničnije nego kad te odvjetnik tužitelja pita: "Gospodine, jeste li Vi svjesni da kršite zakon ako optužujete moga branjenika za čin za koji ga je hrvatski sud oslobodio krivnje? Znači li to da Vi ne priznajete nadležnost hrvatskoga suda? Znate li vi što je presumpcija krivnje?"

"Znam, znam", vadim se, "to je institut rimskoga prava po kojemu je i Isus Krist kriv, jer je pravomoćno osuđen na nadležnom sudu, a kazna je izvršena na zakonom utvrđen način". Ne smijem upozoravati da "oslobađanje od optužbe" nije isto što i "biti nedužan", pa samo primjećujem da su, bez obzira na odluke slavnog hrvatskoga suda, g. Zec i njegova dvanaestogodišnja kći Saša mrtvi mrtvijati pa ih čak ni hrvatski uljudbeni legalizam ne može oživjeti.

"Gospodin Merčep", primjećujem, "on za ova djela nije ni optužen, što je ohrabrujuće, jer znači da nije oslobođen krivnje za njihove izvršenje! Koliko znam, na slobodi je, mislim da se nalazi u vili koju je bespravno sagradio u Novom Vinodolskom - hvalio se po novinama da ju je sagradio od odštete koju mu je sud dodijelio zbog kleveta kojima je bio izložen u 'Globusu'."

Tako izgleda sudski teatar koji traje već petnaest godina.

Činjenica da je Merčep naposljetku uhićen pod sumnjom da je izvršio ratne zločine, otkriva da se sami temelji poretka ruše. To što je uhićen gospodin Sanader, nije tako dramatična vijest - čovjek je izgubio vlast, čini se da je krao onaj novac koji su mu u kabinet donosili u torbama, ali to, zapravo, ne iznenađuje, jer je vlast uvijek bila korumpirana, a oni koji bi s vlasti pali, obično su za to snosili neke sankcije. Jedino se Pašalić izvukao bez posljedica, jer mu je imunitet od progona garantirao gospodin Montgomery, pod uvjetom da se izvrši mirna primopredaja vlasti. Ta funkcija katalizatora manje ili više mirne tranzicije u Zagrebu i Beogradu i na Montyja je blagotvorno djelovala - umirovio se u vlastitoj velebnoj vili u Cavtatu, koju je zatim prodao pa se stacionirao u mjestu u koje se bolje uklapa, naime, u selu Mrcine u Istočnoj Hercegovini. Ali, gospodin Robert Ježić, koji je također uhićen, malo poslije Sanadera, a malo prije Merčepa - to je već sasvim druga stvar!

Ježić je stup poretka, on se sa Sanaderom bio utalio pa su mu pogodovali u lukrativnim poslovima sa državom kako bi kupio i pacificirao "Novi list" (bit će da je Sanader smjerao poklopiti svu štampu u doba dok je planirao da se kandidira za predsjednika Republike). Ježić je u Rijeci bio kao neki most prema lokalnom SDP-u, odnosno "staroesdepeovskoj frakciji" gospodina Linića, ali, zapravo, povezan s jednom puno starijom i važnijom kabalom, a to je ona gospodina Gregurića s kojim ga vezuje neraskidivi "polistirenski lanac" još iz doba komunizma. Ne možemo se sad vraćati tako daleko u historiju, no bitno je znati da je g. Gregurić, nekoć Tuđmanov predsjednik Vlade, bio direktor "Astre" koji je sa svojim "dečkima is Hennessyja" praktično preuzeo hrvatsku ekonomiju, uključujući bankarstvo, pa i danas ima ključnu ulogu u stranačkoj režiji naftno-plinskih poslova. Histerična užurbnost da se proda kontrolni paket dionica INA, koju je on kao direktor i političar kontrolirao petnaest godina, ima veze sa strahom od neizvjesna raspleta na stranačkoj sceni. Ako HDZ padne s vlasti, fajn, tu su staroesdepeovci, pa dok se Zoki snađe, može se napraviti neki kompenzacijski deal, jer je Gregurić bio u bliskim odnosima s gospodinom Čačićem, budućim zamjenikom premijera za privredni sektor. Zajednički im je prijatelj, pak, gospodin Štern, predstavnik mađarske rusko-židovske investicijske kuće, a on je upravo osnovao novi Srednjoeuropski energetski fond, koji ima ambicije da radi na ovom području, čim se političke prilike malo stabiliziraju. Gregurić je, kao i Ježić, bio Sanaderov čovjek, pa ako su sad Ježića uhitili, znači da s Jadrankom neće ići, ali to srećom ne može dugo potrajati, a poslije, bu več nekak bilo, jer nigdar ni bilo da nekak ni bilo itd. itd.

No, kakve to veze ima s Merčepom? Ima. Gospodin Merčep bio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova g. Ivana Jarnjaka. Pod Jarnjakom, ljudi iz "Astre" uspostavili su kanal za krijumčarenje oružja potrebnog za obranu Hrvatske, a ljudi iz MUP-a koji su na tome radili danas su upravo najbogatiji, no uglavnom nepoznati hrvatski poslovnjaci. To su g. Mihajlo Perenčević s adresom na Beverly Hillsu i g. Željko Tomljenović, stacioniran u Moskvi. Šuškova ekipa Zagorec - Petrač bili su prema njima pravi ameteri, oni su radili više s bivšim mosadovcima nego direktno s pripadnicima "solncevskog klana" (čiji je šef, g. Mogiljevič, ruski "kum", dobio od hrvatskog MUP-a dva prava pasoša, no na razna imena, nijedno njegovo). Hoću reći - prilike su bile složene. U svakom slučaju, gospodin Jarnjak izašao je iz cijele te kvagmire sa zagorskom flegmom mirnog, povučenog zagorsko-varaždinskog hadezeovca koji je prilikom uspona Sanadera na vlast imao ključnu ulogu: bio je stranački "ilegalni rezident", šef tajne operative koja je malo istjerivala Hercegovce iz zajedničarske partije, malo funkcionirala kao "antihaški lobi", pa su se pratili oni koji razgovaraju s istražiteljima Haškog tribunala. Policija je zapravo pratila istražitelje, "da im pruži zaštitu", naravno, pa se usput registriralo sve koji se s njima sreću. Zato mi je bilo smiješno kad su mi dobri engleski policajci, koji nemaju pojma o totalitarnim mehanizmima kontrole i pratnje, zakazali sastanak na parkiralištu ispred "King's Crossa", gdje sam davao iskaz o Merčepu i merčepovcima...

Vikendom je Jarnjak, bivši Tuđmnov ministar unutrašnjih poslova, odlazio u Gregurićevu klet kod Lobora, gdje su se nalazili s pokojnim doktorom Mlinarićem, kirurgom kojega je opet Jarnjak postavio za prvog ministra unutrašnjih poslova u Sanaderovu kabinetu - na što je ovaj pristao, pod uvjetom da mu fiktivna funkcija ne smeta u normalnom radu u bolnici. Jarnjak je, naravno, i dalje blizak s Tomljenovićem koji je, uostalom, šogor - Bože Biškupića, ministra kulture, Sanaderova nerazdvojnog pratioca na putovanjima po svijetu, kojega Barišić, navodno, tereti da je od njega preuzimao torbe s novcem koje je šef carine donosio u premijerov kabinet.

Dakle, ako je grom udario u Merčepa, što izravno dotiče Jarnjaka, pa se i taj stup režima urušava, što će ostati od trijede, tronošca na kojem vlast sjedi - pravosuđa, ekonomije, tajne stranačke i policijske operative? Ako HDZ više ne agregira one mračne i mutne interese na kojima se osnivao dvadeset godina, čemu uopće takva stranka? Prvi su to shvatili člnovi HDSSB-a koji su nadigli dreku u Saboru da je njihova bivša centrala "zločinačka organizacija", pa ih je Šeks morao izbaciti iz sjedničke dvorane. Nije te vrsne muževe smetala takva priroda stranke kad su joj i sami pripadali dok je njihov šef, sad zatočen u Zenici, u Osjeku mučio i ubijao Srbe, a zatim preuzeo kontrolu nad društvom i ekonomijom, njih smeta što je prestala biti takva babaroga pa da se sve to može raditi furtim, u tajnosti, ali tako da se sve zna, a ništa ne smije reći, pa novinare koji o tome pišu, progoni i maltretira neovisno hrvatsko legalističko sudstvo. Kakva je to vlast ako je "transparentna", pa to uopće ne nalikuje na vlast i nema veza s poimanjem vlasti u Hrvatskoj! Hadeesesbeovci, odnosno esekerski slavonsko-baranjski demokratstvujušči esesovci, to dobro razumiju, pa će stoga njihova stranka postati ubuduće pravo mjesto za sve hadezeovce staroga kova. Ostali će se morati naviknuti na Jadranku, Karamarka i druge slične lidere, ako ondje još ima takvih koji nisu krali pa im ne treba zaštita Šeksovih sudova, Jarnjakovog lobija i Ježićevih pasteriziranih novina!