Ustaše četnici, legoše pare

Bio je Srbin, vojnik, pa ipak je znao da mora surađivati sa Hrvatima i hrvatskom vojskom. Danas je njegova uloga u širenju bratstva među Srbima i Hrvatima pomalo nepravedno zaboravljena, ali djelo je zaživjelo.

Gledam, eto, lice Momčila Đujića, slavnog četničkog vojvode, na ogromnim plakatima što reklamiraju knjigu srpskog povjesničara Miloslava Samardžića, sa sloganom „Najzad istina!“: najzad, eto, istina o popu Đujiću i njegovoj slavnoj Dinarskoj diviziji, na svim kioscima, po popularnoj ceni.

Najzad, valjda, prava istina o čovjeku čiji su četnici usred Drugog svjetskog rata živjeli u ustaškom Kninu, i svoje ratne rane liječili u kninskoj bolnici, na račun ustaškog ministarstva. Najzad valjda prava istina i o masakru u selu Gate nadomak Splita, koje su Đujićevi četnici počinili 1943. na povratku sa sahrane vojvode Ilije Trifunovića Birčanina održane u – okupiranom Splitu. Najzad valjda prava istina i o načelniku štaba Đujićeve Dinarske divizije Veljku Ilijiću, kojega je u Gatama, braneći svoje petoro djece, ubila jedna hrabra žena, i koji je uz počasne plotune svojih odanih ustaških prijatelja pokopan na groblju Svetog Đurđa u tada, ponavljam, ustaškom Kninu.

Pop Đujić – za one koji kraće pamte, to je onaj što je Vojislava Šešelja promovirao u čin vojvode – zapravo je maneken ustaško-četničke suradnje, umjesto njega na billboardu je moglo biti lice bilo kojeg od mufljuza ovog, nama bližeg rata, heroja koji su, baš poput popa Đujića, lijepo surađivali sa svojim vjekovnim neprijateljima, a onda uz njihovu pomoć pobjegli – baš kao Đujić uz pomoć Pavelića – da bi vas, koji ste tu suradnju preživjeli, ostavili zatočene u mržnji koju su oni sasvim lijepo naplatili i unovčili.

Zato se, shvatili ste, njihove divizije i zovu dinarske.