Feral macht frei!

Iako su mediji požurili javiti kako je to prvi put u četrnaestogodišnjoj povijesti da se Feral nije pojavio pred čitateljima, ništa od toga nije istina. Povijest Ferala malo je duža, kao satirički podlistak Nedjeljne Dalmacije pojavio se prije gotovo dvadeset i tri godine, i za to vrijeme četiri puta se dogodilo da su njegovi čitatelji džabe išli do trafike. Nije stvar u historiografskoj sitničavosti: povijest Feralovih izostanaka lijepa je mala, ilustrirana povijest naših posljednjih četvrt stoljeća, zgodna i poučna.

Prvi put čitatelji su ostali bez Ferala u kolovozu 1988., prije gotovo dvadeset godina, u zoru antibirokratske revolucije u Srbiji. Jugoslavenska narodna armija pozvala je pod oružje Viktora Ivančića - što će se kasnije pokazati omiljenom metodom balkanskih režima u borbi protiv Ferala - podlistak Nedjeljne Dalmacije preuzeli smo Predrag Lucić i ja, i već nakon mjesec dana, zbog "zlonamjernog aludiranja na mitinge Srba i Crnogoraca, vulgarnog vrijeđanja istaknutih društveno-političkih funkcionera", te "očiglednog izvrgavanja ruglu kosovske drame srpskog naroda", Nedjeljna Dalmacija bila je zabranjena.

Danas kolekcionarski vrijedan, 193. broj Ferala imaju tek sretnici koji su tog jutra bili brži od narodne milicije, što je na trafikama plijenila kompletnu nakladu Nedjeljne Dalmacije. Tada je ustanovljena i tradicija da se, kao mali grafički znak protesta, u Feralov time-line računaju i brojevi koji nikad nisu izašli.

Kolekcionari tako nemaju ni 353. broj, onaj od 4. prosinca ratne 1991., kad je Feral već bio podlistak Slobodne Dalmacije. Razlozi za izostanak ovoga puta bili su mnogo manje smiješni. "Kosovska drama srpskog naroda" u međuvremenu je prilično redefinirana, i Feral se našao u ratnom okruženju: tog dana Viktor je tražio morski put s Mljeta, kojeg su blokirali brodovi Jugoslavenske ratne mornarice, Predrag je bio u opkoljenom Dubrovniku, gdje je dva dana kasnije dočekao strašno bombardiranje Grada, a ja sam svjedočio iživljavanju srpske vojske nad mrtvim Vukovarom.

Stvari su se tada događale u pravilnim vremenskim razmacima, i opet su morale proći tri godine prije nego Feral preskoči još jedan tjedan. Sad kao nezavisni tjednik, Feral je već godinu dana bio u okruženju Tuđmanovih bojovnika, državnih odvjetnika, poslušnih sudaca, medijskih komandosa, udbaških veterana, kafanskih špiclova, vojne, tajne i svih drugih policija, uključujući i onu financijsku. U kolovozu 1994. godine Feral Tribune je prvi put s trafika izostao u znak protesta. Tuđmanova ministrica kulture Vesna Jurkić-Girardi potpisala je službeno mišljenje kojim se Feral svrstava u pornografski šund, zbog čega će sljedećih mjeseci svojoj domovini isplatiti dvjestotinjak hiljada dolara. Vlast je bila oslobođena i najmanje potrebe za mimikrijom, pa će legendarna ministrica bez krzmanja izjaviti doslovno kako "porez na šund Feral mora plaćati zbog kontinuiranih napada na vlast".

Mnogo će se toga promijeniti prije nego Feral i četvrti put izostane s novinskih štandova. Sljedeće, 1995. godine, Feral će usred slavne oslobodilačke ofenzive stati na čelo pete kolone, jedini će u Hrvatskoj vidjeti spaljene kuće i leševe srpske starčadi, i ostati tako sam na brisanom prostoru hrvatske slobode i nebeskog mira - praćen, prisluškivan, proganjan, financijski gušen, javno spaljivan, suđen i osuđivan.

Na isteku slavnog hrvatskog tisućljeća umrijet će i njegov glavni junak, Prvi Predsjednik Svih Hrvata, čovjek čiji se nemirni znanstveni nerv možda najustrajnije bavio fenomenom Ferala, i koji će uglednom Financial Timesu izjaviti da su feralovci "ideolozi jugoslavenskog komunističkog režima, djeca oficira JNA i potomci mješanih srpskih brakova", a na sjednici VONS-a, prenošenoj na državnoj televiziji, ispričati kako ga je "jedan objektivni  strani  čovjek pitao: pa dobro, kako je moguće da vi imate takve pojave kao što je Feral?" "Začuđujuće  je zaista to sve", pričao je hrvatski generalissimus, "ali sjetimo se da smo poslije 1918. imali orjunaške odrede koji su premlaćivali Hrvate, imali smo i u NDH hrvatsku četničku četu, prema tome tu su korijeni!"

Feral je tako nadživio i Tuđmana i njegov režim, nadživjet će kasnije i Račanovu vlast i Račana, kao što je nadživio i Miloševića i njegovu "kosovsku dramu", i rat i cijele brigade ratnih heroja. Kad četvrti put u svojoj povijesti izostane s trafika, Hrvatska odavno više neće biti ista. O stvarima zbog kojih smo prije desetak godina glavu na ramenima čuvali tako što smo je nosili u torbi, danas piše i Večernji list, o ratnim zločinima akademski se govori i na Hrvatskoj televiziji.

Feralu će na kraju glave doći kostur iz ormara, PDV na novine koji je kao tešku artiljeriju protiv nezavisnih medija uvesti Tuđmanov financ Borislav Škegro, junak one stare naslovnice kojom smo namet na pamet dočekali s golemim "Škegvo, pedeve!".

Zavodljiva je teorija po kojoj je Feral izgubio svoj smisao smrću svog najboljeg neprijatelja Franje Tuđmana, plativši cijenu tvrdoglavog odbijanja vlastite tranzicije, i odbijajući se promijeniti u prostoru koji se nepovratno promijenio. Klasična je to hrvatska priča, u kojoj je "blagovremena tranzicija" obrazac ponašanja i preživljavanja. Na taj način, u "prostoru koji se nepovratno mijenjao", na vrijeme su se mijenjali i partijski sekretari, jugoslavenski generali, pučki vođe, državni činovnici, udbaški žbiri, komunističke kadije, estradne zvijezde, nogometni reprezentativci, opozicijski prirepci, režimski novinari i cijele redakcije. Čitava se ta domobranska menažerija mijenjala i uspješno preživljavala sve ovdašnje tranzicije, svaki put poslušno pristajući na nova pravila igre, odgovarajući - kako bi se to na hrvatskom jeziku reklo - "na izazove novog vremena".

Feral je pak cijelo to vrijeme bio to što je bio, i jest to što jest, zato što je tvrdoglavo odbijao vlastitu tranziciju. I 1988., kad je odbijao šutjeti o "kosovskoj drami srpskog naroda", i 1991., kad je odbijao ići u skloništa, ali i vidjeti leševe na površini, i 1994., kad je odbijao šutjeti o "mračnoj strani Hrvatske" i "kontinuirano napadao hrvatsku vlast". Konačno, eto, i 2007., kad više nema uniformiranih diktatora, agenata u civilu, narodnih heroja i nabrijanih emigranata s upaljačima, i kad je Hrvatska, kako vidimo, uređena europska država u kojoj više ne vrijede Tuđmanovi karađorđevski "zakoni o zaštiti države", već zakoni tržišta i profita.

Junaci te moderne Hrvatske odavno su i na vrijeme završili svoje tranzicije i spremni dočekali "izazove novog vremena": posljednji partijski sekretari i urednici Slobodne Dalmacije, koji su predvodili cenzuru i preodgoj antijugoslavenskog Ferala, danas su nacionalne žurnalističke veličine i moderni urednici modernih novina, sudac koji je sudio antimiloševićevskom Feralu danas je ugledni i dobro plaćeni odvjetnik haških uznika, šupci koji su potpisivali naloge za praćenje i prisluškivanje Ferala danas su poslovni ljudi s ljubičastim kravatama ili dobro potkoženi budžetski paraziti, Vesna Girardi Jurkić odavno je izvan politike, bavi se arheologijom i piše knjige o antičkoj Istri, Ivić Pašalić ugledni je građevinski poduzetnik, a Borislav Škegro uspješan biznismen i menadžer, član uprave nekakvog investicijskog fonda pretencioznog latinskog naziva.

Svi su komunistički i postkomunistički patuljci dočekali modernu, europsku Hrvatsku u golemim podsljemenskim vilama i BMW-ovim terencima, s korporacijskim karticama i pozivnicama u zlatotisku, eno ih danas u prvim redovima takve Hrvatske, u dvorani Vatroslav Lisinski, kako se u orgazmički grče na glupave menadžerske poslovice Jacka Welcha, istim religioznim zanosom s kojim su prije desetak godina u istoj dvorani, o svakoj jebenoj godišnjici nečega, ejakulirali na Tuđmanove kićene dvanaesterce u aoristu iz devetnaestog vijeka.

Bacimo za potrebe ovog teksta mali pogled na tu Hrvatsku, u kojoj Feral Tribune tvrdoglavo odbija vlastitu tranziciju. U tjednu bez Ferala taj je blatnjavi balkanski disneyland još duboko uronjen u prošlost, ali bez dosadnog orjunaškog odreda s Bačvica njega ne zanima ni haaški proces za Oluju, ni početak suđenja za Medački džep, ni Glavašev štrajk glađu, žabe su u toj maloj veseloj močvari odavno naučile živjeti s krokodilima, i posve u duhu novog vremena ta je ekonomska arkadija potresena prvorazrednim korupcijskim skandalom u Fondu za privatizaciju, leglu tranzicijskih hohštaplera iz prethodnog pasusa, tranzicijske sitneži za predizborna potkusurivanja koja nikome ne smeta ni danas, niti će smetati za koji tjedan, kad u tišini hrvatske šutnje izađe iz pritvora i osnuje svoje tvrtke pretencioznog latinskog naziva, specijalizirane za trgovinu autentičnim istarskim stanzama s tradicionalnom kanadskom šindrom i vrtnim jacuzzijima.

Toj bijednoj, kukavičkoj Hrvatskoj, koju netko vazda drži za jaja i kojoj je lijepo sve dok je ne tuku, Feral zaista ne treba, jednako kako joj nije trebao ni 1988., ni 1991., ni 1994., i kako je većom smetnjom zapravo bio ovcama u tranziciji nego njihovim gospodarima, šarajući im po lijepoj crno-bijeloj slici na kojoj je sve imalo svoj viši razlog, postavljajući pitanja i remeteći tihu bonacu masne, prljave močvare.

Feral se nikad nije prilagodio "izazovima novog vremena", u kojemu novine i suvremeni virtualni mediji prostore slobode krče njušeći Severinine uloške, snimajući mobitelom dječje tuče i tinejdžerske seksualne avanture, puneći prostor između Paris Hilton i Vlatke Pokos reklamama za pivo i oglasima za telekomunikacijske kompanije, kao šarenim reportažama iz arkadijske Hrvatske. Istog tjedna u kojemu nije bilo Ferala, na maksimirskom stadionu trijumfalni je koncert održao dinarski metalac Marko Perković, trubadur mutave tranzicijske Hrvatske, one koja čak ni ustaške pjesme ne pjeva zato da je netko ne klepi po ušima, a ne zato što joj se ne pjevaju.

Ako sutra ni peti put na trafikama ne bude Ferala, ako ga ne bude ni idućeg tjedna, niti ikad više, Hrvatska neće biti ista - tako bi mogao glasiti patetični Feralov epitaf. Svi znamo da je to kolosalna glupost: Hrvatska će biti potpuno ista, samo neće biti nikoga da joj to kaže.