Petak, 08.07.2011.

12:41

(Moj) Prvi dan na Exitu

Jedan korak unazad u budućnost, dva koraka napred u prošlost

Izvor: Piše: Slobodan Vujanoviæ

(Moj) Prvi dan na Exitu IMAGE SOURCE
IMAGE DESCRIPTION

12 Komentari

Sortiraj po:

diskriminisani maloletnik

pre 13 godina

SINE, koliko sam se nasmejala zbog komentara Titovog pionira! :D
Sjajno, čoveče, sjajno! Slažem se potpuno, iako bi me ekipica likvidirala zbog ovoga!
Nisam čula Autopark u JDX-u prvi dan (vidi ime), ali ne sumnjam da je bilo sjajno, as always. :)
Pulp - najfantastičnijih sat i po vremena u mom životu!

Wake up

pre 13 godina

Majstore nees se ti leba najesti od ovog posla,ko god je bio na EXITU zna da je nastup ARCADE FIRE bio FENOMENALAN a da te nije iznervirala frizura Wina Butlera uvideo bi i ti

Novak Grozni

pre 13 godina

Anarhitekta svaka ti čast-to je pravi insajderski izvještaj! Ove godine nisam na EXIT-u pa si mi približio ambijent i atmosferu neuporedivo više nego li (inače simpatični) S. Vujanović

The Hun

pre 13 godina

Vi sa B92 (Beogradjani) toliko pljujete EXIT ove godine da je prosto neprijatno. Verovatno ste se pridruzili sveopstoj akciji da se EXIT ispljuje do kraja, pa trijufalno preseli u Beograd. E pa gospodo, nece moci. Od vasih bljutavih komentara kako taksisti naplacuju vece cene i konobari samaraju. To su za vas vesti sa EXIT-a. Od mojih 10 prijatelja (stranaca)bar 7 je prevareno u Beogradu, sto od konobara sto od taksista i ostalih "prestonickih" prevaranata. Sto se ibora izvodjaca stvar je ukusa i nekom se svidja nekom ne, kao i svake godine.

anarhitekta

pre 13 godina

Moj deseti EXIT počinje skoro kao i prošli- gužvom ispred štandova s narukvicama i sumanutim utrčavanjem na tvrđavu, što se baš odrazilo na moju baricu ispod pazuha, a budući da sam na "laganoj dijeti", brzo hodanje uzbrdo ka glavnom exit ulazu kod Lovotursa, je bio napor jednak manje iskusnim planinarima da osvoje makar Mon Blan.
Ok, malo kasnim na Bad Religion ali nisam se baš mnogo potresao zbog toga, budući da sam ih gledao i prošle godine na Szigetu. Bret G. je u maniru starog biznismena, odavno odj***ao evropske turneje, tako da su svi elementi tezgarenja već prisutni. Fali samo još jedan....ah, evo ga - "Drago mi je što smo ovde po prvi put, nadam se da ćemo se češće viđati" ...srećom uz to obavezno "divni ste, doći čemo opet", samo izrečeno na drugačiji način, nisam čuo onu famoznu "Vaše devojke su najlepše" rečenicu, mada se ne zna koja je od ove dvije fraze ljigavija.
Elem, muzički gledano - ništa posebno, ali ipak je srce puno kad ih vidim na bini. Obilježili su moje pubertetske godine, zajedno sa No Fx. Iz tog razloga ih je super vidjeti i osjetiti svu tu energiju njihovih starih klasika, iako to danas ipak zvučni mnogo "mrljavije". U svakom slučaju, ako u matematičku formulu dodamo trenutni status popularnosti benda, novi materijal kojeg nema, kao i kultni status kroz decenije - dobijamo tačno bend za 8 uveče na main stage.
Nakon njih nastupaju Darkvudi. Slušao sam ih dan ranije i ostao sam zapanjen činjenicom kako velika bina uspješno sakrije sve te nedostatke koji su na manjim binama jako vidljivi. U slučaju Darkvuda, to bi bilo odsustvo emocija kod polovine članova. Jednostavno, Bambi Drobac ne može niti će ikad moći da nadomjesti Jerino odsustvo, jer je zvuk Jerine gitare predstavljao nešto slično onome što je zvuka Toma Morella predstavlja(o) za Rage Against The Machine. Takodje, Vasil za klavijaturama djeluje potpuno odsutno i nezainteresovano. Ritam sekcija je, uz Vuču, oduvijek radila bez greške, tako da tu nema zamjerki, štaviše, gledajući Lava kako urniše onaj jadni bubanj, žalim Mikija basistu jer čovjek mora non stop da bude savršeno ukomponovan sa jednom ovakvom bubnjarskom zvijeri :)
U svakom slučaju, uz Vučinu harizmu na bini, i neprimjetni "profesionalizam bez duše", kao bolest koji je zarazio pojedine članove benda - Darkvudi zvuči toliko vrhunski, da imam osjećaj da bi, kad bi u svom maniru napravili obradu "Zlatibore pitaj Taru" - to bila vrhunska stvar i u svjetskim standardima.
Na polovini ipak odlazim ka Fusion stage. Ipak, zastajem na Explosive stage i gledma u program - Downstroy. Hm, na prvu loptu zvuče masno kao Sepultura, s tim što, ako već gledamo sitnice, u toj "thrash core" odrednici, malo više vuku na core. Zvučao je zanimljivo i evo upravo ih preslušavam, pa mi utisak kvari ovaj drugi, melodični vokal. Zvuči mi zajedno kao da su Linkin Park ušetali u snove Maxa Cavalere.

Jedan od "tips and tricks" za Exit: Tokeni su vam potpuno nepotrebni!!! Iza hotela Leopold kupite točeno pivo za keš, bez smaranja sa tokenima, i usput se opskrbite sa još par komada, ako planirate da idete dalje od fusion stage. Ja radim upravo to: kupujem jedno točeno i dvije limenke, stižem taman na kraj uvijek veselih Superhiks, i u maniru pravog penzionera penjem se na fantastični proplanak iznad šanka odakle "u liniji" imam pregled čitave bine, odličan zvuk i sve ostalo ' kao sa nekim džinovskim plazma tv-om ispred mene. Uz sve to, nalazim i lazy bag, pa je uživanje potpuno.
Kreće House of Pain. Šta reći? Možda malo veći šok za hip hop ekipu je što dolaze sa živim bendom gdje Everlast ne skida gitaru. U opasnoj je formi, kao i Danny Boy. D.J. Lethal na visini zadatka mada nisam primjetio da su mu dali neki dio koncerta da pokaže šta zna. Bubnjar je imao atraktivan solo, basista takođe, mada ni jedno ni drugo nisu bili ništa više od puke ložaćine (bubnjar posebno). Eh da - i klavijaturista je probao nešto slično, ali je vezara :). Hpouse of Pain otvaraju koncert sa nekom surf verzijom "Apache" od The Shadows??? Već u startu miriše na neočekivano i obećavajuće.
Ukratko, House of Pain je u tih, malo jače od sahatak, toliko izdominirao fusion binom, da bi mene bilo sramota da sam kojim slučajem član nekog benda koji treba da izađe na binu posle njih. Za mene lično je hajlajt koncerta bio kad je Everlast svirao Džonija Keša. Od toga bi yebenije moglo da zvuči jedino kad bi Bob Marley vaskrsnuo i pjevao pjesme rahmetli Šabana Bajramovića. Naravno, najveći benger je ostavljen za kraj: masovno ludilo uz 'jump around'! Masovna histerija nezabilježena na tvrđavi još od famoznog Skinnerovog 'Everybody get low' momenta iz 2008.

Pun energije od odlične svirke, znojan i umoran (lazy bag je u međuvremenu izgubljen u masi pošto su mi crvi u supetu proradili na pola njihove svirke, jednostavno nisam mogao da sjedim), krećem ka Viribusu, kafiću kod hotela Leopold, da se opskrbim novim pivom, pa se preko Reggae (ili je možda ove godine pravilnije da ga nazovemo "almost dubstep"???) stejdža okrećem i dužim putem idem na Pulp. Zašto dužim? Pa kad već ne mogu da odgledam ćitav, makar da vidim 15-ak minuta koncerta Ritam Nereda na explosiv stage-u, jer koliko je njima dio tradicije da sviraju na EXITU, toliko je i meni dio tradicije da ih svake godine pogledam na tom istom festivalu.
Standardno prženje. Friš je unio svježu krv i Neredi zvuče opasno. Ipak, moraju mi oprostiti - ispod kože ljutog pankera sa irokezom čuči jedan obožavalac Pulpa. Razloga je više - recimo, smatram da atmosferom, cinizmom (samo na drugi način) u tekstu, pa i muzički donekle - Common People devedesetih je UK tinejdžerima bila istovjetno bitna kao Holidays in the Sun sedamdesetih, njihovim roditeljima ili barem starijim komšijama.
Malo kasnim ali srećom, cert još nije počeo. Dok drugi gledaju glupe poruke sa bine, ja preko ortakovog solidnog foto aparata, gledam dijelove koncerta Arcade Fire. Moji hipster prijatelji, koji nisu sa mnom otišli na House of Pain, brane Arcade Fire, ali sudeći po (iako pristojnom) svirci i atmosferi u publici koju sam vidio na snimku, ostajem pri utisku da su Arcade Fire u odnosu na barabe poput Everlasta i Danny Boya - samo metiljave pič**ce sa koledža. Ne žalim ni najmanje što sam ih propustio. Koliko ih god dizali u nebesa, meni su Arcade Fire - vegetarijanski rock. Rokenrol bez "mesa".

Ali sve, sve to, nestaje u trenutku kad Pulp bacaju bombu pod nazivom "Do you remember the first time" među pubilku. Da li je Jarvis normalan??? Njegovo pentranje, njegova neusiljena, na momente pomalo i simpatično kurtoazna ali većim dijelom neisfolirana i spontana komunikacija između pjesama...tjera me da u glavi prebrojim sve one koji su na EXIT-u imali podjednaku harizmu, kako u (nenormalnom) ponašanju na bini tako i u priči sa publikom. Hm, Proračunati ali šarmantni Iggy Pop, Mike Patton i onaj iz the Hives. Hives baš nisu "moja šolja čaja" ali skidam kapu frontmenu na odličnom scenskom ponašanju i komunikaciji s publikom. I prošle godine su me oduševili na Szigetu.
Jarvis je neopisiva pojava. Uvijek se sjetim one sjajne mnogo puta citirane replike iz domaćeg filma "ja sam pubertetlija tragično zarobljen u telu odraslog muškarca". Jarvis mi baš djeluje kao neko ko će, ako postane senilan u starosti, sjedeći u kolicima, štapom podizati suknje omladinkama koje prođu dovoljno blizu, i vaditi se na sovju senilnost, dok se lukavo smije u sebi. A postoji li gore ime za rokenrol zvijezdu od imena Jarvis? Dva najgora "anti rokenrol" imena koja mi padaju na pamet, su Jarvis i Trevor. Ahhh, da ne zaboravim i miks ta dva- Travis. Uz to anti rokenrol ime ide i uobičajeno i pomalo smiješno prezime, pa kad bi bilo moguće da se Jarvis Cocker prevede na srpsk(ohrvatsk)i, mislim da bi najbolji prevod bio : Novak ĐOKOvić .
Mislim, kad se Jarvis poigra s riječima i u maniru nekog repera ispali wordplay- "how you find your way home from this festival? ah, I know - there is EXIT everywhere" , ne možeš a da se ne nasmiješ, jer znaš da to nije izlizana rečenica, spremljena za neki drugi nastup u nekom durgom gradu, na drugom festivalu. I generalno rečeno, Pulp je idealan ukoliko su vam mlo atrofirali mišići na licu zaduženi za smijanje, a realno: u Srbiji ti mišići lako atrofiraju. Eh, Pulp ih opet vraća u formu, da znate.
Znam, znam da sam propustio pola Beiruta, na fusion stage pa se kao sumanut probijam krz gužvu nakon Pulp. Iskusno, dok je Jarvis najavljivao poslednju pjesmu, a svi smo već znali koja će to biti, sam se izvlačio iz prvih redova i Common people odgledao iz linije šanka.
Stižem na Beirut kao bez duše. Usput u prolazu čujem KKN koji zvuče kao i uvijek - premoćno. Nalazim staro mjesto na proplanku i uživam. Hm, Beirut me neočekivano iznenadio uživo. Nije uopšte u negativnom smislu, nego su mi zvučali čudno, mada je to "čudno" bilo jako zanimljivo. ako baš moram da opišem na šta me podsjeća njihov zvuk, neka to bude ovako: Momak rođen u braku oca rumunskog generala i meksičke sobarice, u svojim tinejdž godinama otkriva afinitet prema Dresden Dolls i pokušava da taj svoj muzički ukus upari sa ljubavlju prema trubi koju mu je majka usadila, a tu negdje se nazire i uticaj vojne pleh muzike na koju ga je otac često vodio da sluša. Rezultat je da od nemila do nedraga izraubovani Đurđevdan fino zvuči u Beirut verziji. Zaključak bi mogao da bude igra riječima: Da Guču put u Exit vodi preko Beiruta.
Nakon njega nastupa Kilo kilo koji mi je muzički bio prilično razočarenje. Iskreno, od Vojkana sam očekivao mnogo veću harizmu a što ne reći - i bolje vokalne sposobnosti. Uticaji su očigledni. S tim u vezi mogu da ilustrujem ovako: ako je Groundation- jogurt, a Midnite- pavlaka, onda je Kilo Kilo : kiselo mlijeko, i to malo više kiselo nego što bih ja volio. Na momente u nekim kratkim jazz foricama preko reggae ritmova, zaista zaliče na Groundation, ali u najboljem slučaju bismo ih mogli nazvati srpskom verzijom "Groundationa koji drži dijetu"...Kilo Kilo=light Groundation :)
Svejedno, ne bi bilo fer ne spomenuti fantastičan Vojkanov potez gdje je s bine prozvao gradske vlasti zbog neravnopravnog tretiranja Roma. Akcija je bila sinhronizovana sa velikim brojem ljudi u publici, koji su podigli svoje transparente. Izgledalo je odlično, pa iako me nije muzički oduševio, samo zvog tog iskrenog i ljudskog gesta, i Kilo kilo nastup dobija plus, što će reći da je barem zbog toga vrijedilo doći.
Sve u svemu, poprilično sam zadovoljan prvim danom EXIT-a. Tačno je da svako od nas ima milion zamjerki, ali EXIT nije naša privatna prćija pa da sudimo o kvalitetu programa. Uostalom Pulp je hedlajner svih većih festivala. Arcade Fire su trenutno jako popularni (iako ih ne volim), House of Pain su na povratničkoj turneji nakkon 12 godina, Bad Religion je jednostavno bio dužan da dođe u Srbiju, Nick Cave sa novim bendom jako svježe zvuči, MIA nije baš u žiži interesovanja muzičkog svijeta trenutno, ali nije baš za rubriku "kucamo na vrata zaboravljenih asova". Po meni će Santogold biti iznenađenje EXIT-a, pogotovo za one koji ovlaš poznaju MIA-u (a posebno Diploov) rad. Od Portisheada očekujem kamernu atmosferu ali u pozitivnom smislu . Pozdrav od Anarhitekte.

Stanislav Dobrosavljević

pre 13 godina

Gospodine Vujanoviću nemate Vi pojma. Koncert Arcade fire je nešto najbolje što je Srbija imala prilike da čuje u zadnje dve godine. Pominjanje frizure pevača makar i kao šaljive dosetke previše je za nekoga ko misli da ima izgrađen ukus. Vama u prilog ide da niste jedini na kritičarskoj sceni sa takvim pošalicama. Ali to je već druga priča...

Serjoža

pre 13 godina

Jedino u čemu se slažem sa tobom u ovom tekstu je komentar o Arcade Fire(i Pulp donekle).
A sve ostalo što navodiš mi deluje kao pogled kroz prizmu zavidnog beograđanina... ili možda je bolji epitet razmaženog.

anarhitekta

pre 13 godina

Moj deseti EXIT počinje skoro kao i prošli- gužvom ispred štandova s narukvicama i sumanutim utrčavanjem na tvrđavu, što se baš odrazilo na moju baricu ispod pazuha, a budući da sam na "laganoj dijeti", brzo hodanje uzbrdo ka glavnom exit ulazu kod Lovotursa, je bio napor jednak manje iskusnim planinarima da osvoje makar Mon Blan.
Ok, malo kasnim na Bad Religion ali nisam se baš mnogo potresao zbog toga, budući da sam ih gledao i prošle godine na Szigetu. Bret G. je u maniru starog biznismena, odavno odj***ao evropske turneje, tako da su svi elementi tezgarenja već prisutni. Fali samo još jedan....ah, evo ga - "Drago mi je što smo ovde po prvi put, nadam se da ćemo se češće viđati" ...srećom uz to obavezno "divni ste, doći čemo opet", samo izrečeno na drugačiji način, nisam čuo onu famoznu "Vaše devojke su najlepše" rečenicu, mada se ne zna koja je od ove dvije fraze ljigavija.
Elem, muzički gledano - ništa posebno, ali ipak je srce puno kad ih vidim na bini. Obilježili su moje pubertetske godine, zajedno sa No Fx. Iz tog razloga ih je super vidjeti i osjetiti svu tu energiju njihovih starih klasika, iako to danas ipak zvučni mnogo "mrljavije". U svakom slučaju, ako u matematičku formulu dodamo trenutni status popularnosti benda, novi materijal kojeg nema, kao i kultni status kroz decenije - dobijamo tačno bend za 8 uveče na main stage.
Nakon njih nastupaju Darkvudi. Slušao sam ih dan ranije i ostao sam zapanjen činjenicom kako velika bina uspješno sakrije sve te nedostatke koji su na manjim binama jako vidljivi. U slučaju Darkvuda, to bi bilo odsustvo emocija kod polovine članova. Jednostavno, Bambi Drobac ne može niti će ikad moći da nadomjesti Jerino odsustvo, jer je zvuk Jerine gitare predstavljao nešto slično onome što je zvuka Toma Morella predstavlja(o) za Rage Against The Machine. Takodje, Vasil za klavijaturama djeluje potpuno odsutno i nezainteresovano. Ritam sekcija je, uz Vuču, oduvijek radila bez greške, tako da tu nema zamjerki, štaviše, gledajući Lava kako urniše onaj jadni bubanj, žalim Mikija basistu jer čovjek mora non stop da bude savršeno ukomponovan sa jednom ovakvom bubnjarskom zvijeri :)
U svakom slučaju, uz Vučinu harizmu na bini, i neprimjetni "profesionalizam bez duše", kao bolest koji je zarazio pojedine članove benda - Darkvudi zvuči toliko vrhunski, da imam osjećaj da bi, kad bi u svom maniru napravili obradu "Zlatibore pitaj Taru" - to bila vrhunska stvar i u svjetskim standardima.
Na polovini ipak odlazim ka Fusion stage. Ipak, zastajem na Explosive stage i gledma u program - Downstroy. Hm, na prvu loptu zvuče masno kao Sepultura, s tim što, ako već gledamo sitnice, u toj "thrash core" odrednici, malo više vuku na core. Zvučao je zanimljivo i evo upravo ih preslušavam, pa mi utisak kvari ovaj drugi, melodični vokal. Zvuči mi zajedno kao da su Linkin Park ušetali u snove Maxa Cavalere.

Jedan od "tips and tricks" za Exit: Tokeni su vam potpuno nepotrebni!!! Iza hotela Leopold kupite točeno pivo za keš, bez smaranja sa tokenima, i usput se opskrbite sa još par komada, ako planirate da idete dalje od fusion stage. Ja radim upravo to: kupujem jedno točeno i dvije limenke, stižem taman na kraj uvijek veselih Superhiks, i u maniru pravog penzionera penjem se na fantastični proplanak iznad šanka odakle "u liniji" imam pregled čitave bine, odličan zvuk i sve ostalo ' kao sa nekim džinovskim plazma tv-om ispred mene. Uz sve to, nalazim i lazy bag, pa je uživanje potpuno.
Kreće House of Pain. Šta reći? Možda malo veći šok za hip hop ekipu je što dolaze sa živim bendom gdje Everlast ne skida gitaru. U opasnoj je formi, kao i Danny Boy. D.J. Lethal na visini zadatka mada nisam primjetio da su mu dali neki dio koncerta da pokaže šta zna. Bubnjar je imao atraktivan solo, basista takođe, mada ni jedno ni drugo nisu bili ništa više od puke ložaćine (bubnjar posebno). Eh da - i klavijaturista je probao nešto slično, ali je vezara :). Hpouse of Pain otvaraju koncert sa nekom surf verzijom "Apache" od The Shadows??? Već u startu miriše na neočekivano i obećavajuće.
Ukratko, House of Pain je u tih, malo jače od sahatak, toliko izdominirao fusion binom, da bi mene bilo sramota da sam kojim slučajem član nekog benda koji treba da izađe na binu posle njih. Za mene lično je hajlajt koncerta bio kad je Everlast svirao Džonija Keša. Od toga bi yebenije moglo da zvuči jedino kad bi Bob Marley vaskrsnuo i pjevao pjesme rahmetli Šabana Bajramovića. Naravno, najveći benger je ostavljen za kraj: masovno ludilo uz 'jump around'! Masovna histerija nezabilježena na tvrđavi još od famoznog Skinnerovog 'Everybody get low' momenta iz 2008.

Pun energije od odlične svirke, znojan i umoran (lazy bag je u međuvremenu izgubljen u masi pošto su mi crvi u supetu proradili na pola njihove svirke, jednostavno nisam mogao da sjedim), krećem ka Viribusu, kafiću kod hotela Leopold, da se opskrbim novim pivom, pa se preko Reggae (ili je možda ove godine pravilnije da ga nazovemo "almost dubstep"???) stejdža okrećem i dužim putem idem na Pulp. Zašto dužim? Pa kad već ne mogu da odgledam ćitav, makar da vidim 15-ak minuta koncerta Ritam Nereda na explosiv stage-u, jer koliko je njima dio tradicije da sviraju na EXITU, toliko je i meni dio tradicije da ih svake godine pogledam na tom istom festivalu.
Standardno prženje. Friš je unio svježu krv i Neredi zvuče opasno. Ipak, moraju mi oprostiti - ispod kože ljutog pankera sa irokezom čuči jedan obožavalac Pulpa. Razloga je više - recimo, smatram da atmosferom, cinizmom (samo na drugi način) u tekstu, pa i muzički donekle - Common People devedesetih je UK tinejdžerima bila istovjetno bitna kao Holidays in the Sun sedamdesetih, njihovim roditeljima ili barem starijim komšijama.
Malo kasnim ali srećom, cert još nije počeo. Dok drugi gledaju glupe poruke sa bine, ja preko ortakovog solidnog foto aparata, gledam dijelove koncerta Arcade Fire. Moji hipster prijatelji, koji nisu sa mnom otišli na House of Pain, brane Arcade Fire, ali sudeći po (iako pristojnom) svirci i atmosferi u publici koju sam vidio na snimku, ostajem pri utisku da su Arcade Fire u odnosu na barabe poput Everlasta i Danny Boya - samo metiljave pič**ce sa koledža. Ne žalim ni najmanje što sam ih propustio. Koliko ih god dizali u nebesa, meni su Arcade Fire - vegetarijanski rock. Rokenrol bez "mesa".

Ali sve, sve to, nestaje u trenutku kad Pulp bacaju bombu pod nazivom "Do you remember the first time" među pubilku. Da li je Jarvis normalan??? Njegovo pentranje, njegova neusiljena, na momente pomalo i simpatično kurtoazna ali većim dijelom neisfolirana i spontana komunikacija između pjesama...tjera me da u glavi prebrojim sve one koji su na EXIT-u imali podjednaku harizmu, kako u (nenormalnom) ponašanju na bini tako i u priči sa publikom. Hm, Proračunati ali šarmantni Iggy Pop, Mike Patton i onaj iz the Hives. Hives baš nisu "moja šolja čaja" ali skidam kapu frontmenu na odličnom scenskom ponašanju i komunikaciji s publikom. I prošle godine su me oduševili na Szigetu.
Jarvis je neopisiva pojava. Uvijek se sjetim one sjajne mnogo puta citirane replike iz domaćeg filma "ja sam pubertetlija tragično zarobljen u telu odraslog muškarca". Jarvis mi baš djeluje kao neko ko će, ako postane senilan u starosti, sjedeći u kolicima, štapom podizati suknje omladinkama koje prođu dovoljno blizu, i vaditi se na sovju senilnost, dok se lukavo smije u sebi. A postoji li gore ime za rokenrol zvijezdu od imena Jarvis? Dva najgora "anti rokenrol" imena koja mi padaju na pamet, su Jarvis i Trevor. Ahhh, da ne zaboravim i miks ta dva- Travis. Uz to anti rokenrol ime ide i uobičajeno i pomalo smiješno prezime, pa kad bi bilo moguće da se Jarvis Cocker prevede na srpsk(ohrvatsk)i, mislim da bi najbolji prevod bio : Novak ĐOKOvić .
Mislim, kad se Jarvis poigra s riječima i u maniru nekog repera ispali wordplay- "how you find your way home from this festival? ah, I know - there is EXIT everywhere" , ne možeš a da se ne nasmiješ, jer znaš da to nije izlizana rečenica, spremljena za neki drugi nastup u nekom durgom gradu, na drugom festivalu. I generalno rečeno, Pulp je idealan ukoliko su vam mlo atrofirali mišići na licu zaduženi za smijanje, a realno: u Srbiji ti mišići lako atrofiraju. Eh, Pulp ih opet vraća u formu, da znate.
Znam, znam da sam propustio pola Beiruta, na fusion stage pa se kao sumanut probijam krz gužvu nakon Pulp. Iskusno, dok je Jarvis najavljivao poslednju pjesmu, a svi smo već znali koja će to biti, sam se izvlačio iz prvih redova i Common people odgledao iz linije šanka.
Stižem na Beirut kao bez duše. Usput u prolazu čujem KKN koji zvuče kao i uvijek - premoćno. Nalazim staro mjesto na proplanku i uživam. Hm, Beirut me neočekivano iznenadio uživo. Nije uopšte u negativnom smislu, nego su mi zvučali čudno, mada je to "čudno" bilo jako zanimljivo. ako baš moram da opišem na šta me podsjeća njihov zvuk, neka to bude ovako: Momak rođen u braku oca rumunskog generala i meksičke sobarice, u svojim tinejdž godinama otkriva afinitet prema Dresden Dolls i pokušava da taj svoj muzički ukus upari sa ljubavlju prema trubi koju mu je majka usadila, a tu negdje se nazire i uticaj vojne pleh muzike na koju ga je otac često vodio da sluša. Rezultat je da od nemila do nedraga izraubovani Đurđevdan fino zvuči u Beirut verziji. Zaključak bi mogao da bude igra riječima: Da Guču put u Exit vodi preko Beiruta.
Nakon njega nastupa Kilo kilo koji mi je muzički bio prilično razočarenje. Iskreno, od Vojkana sam očekivao mnogo veću harizmu a što ne reći - i bolje vokalne sposobnosti. Uticaji su očigledni. S tim u vezi mogu da ilustrujem ovako: ako je Groundation- jogurt, a Midnite- pavlaka, onda je Kilo Kilo : kiselo mlijeko, i to malo više kiselo nego što bih ja volio. Na momente u nekim kratkim jazz foricama preko reggae ritmova, zaista zaliče na Groundation, ali u najboljem slučaju bismo ih mogli nazvati srpskom verzijom "Groundationa koji drži dijetu"...Kilo Kilo=light Groundation :)
Svejedno, ne bi bilo fer ne spomenuti fantastičan Vojkanov potez gdje je s bine prozvao gradske vlasti zbog neravnopravnog tretiranja Roma. Akcija je bila sinhronizovana sa velikim brojem ljudi u publici, koji su podigli svoje transparente. Izgledalo je odlično, pa iako me nije muzički oduševio, samo zvog tog iskrenog i ljudskog gesta, i Kilo kilo nastup dobija plus, što će reći da je barem zbog toga vrijedilo doći.
Sve u svemu, poprilično sam zadovoljan prvim danom EXIT-a. Tačno je da svako od nas ima milion zamjerki, ali EXIT nije naša privatna prćija pa da sudimo o kvalitetu programa. Uostalom Pulp je hedlajner svih većih festivala. Arcade Fire su trenutno jako popularni (iako ih ne volim), House of Pain su na povratničkoj turneji nakkon 12 godina, Bad Religion je jednostavno bio dužan da dođe u Srbiju, Nick Cave sa novim bendom jako svježe zvuči, MIA nije baš u žiži interesovanja muzičkog svijeta trenutno, ali nije baš za rubriku "kucamo na vrata zaboravljenih asova". Po meni će Santogold biti iznenađenje EXIT-a, pogotovo za one koji ovlaš poznaju MIA-u (a posebno Diploov) rad. Od Portisheada očekujem kamernu atmosferu ali u pozitivnom smislu . Pozdrav od Anarhitekte.

Stanislav Dobrosavljević

pre 13 godina

Gospodine Vujanoviću nemate Vi pojma. Koncert Arcade fire je nešto najbolje što je Srbija imala prilike da čuje u zadnje dve godine. Pominjanje frizure pevača makar i kao šaljive dosetke previše je za nekoga ko misli da ima izgrađen ukus. Vama u prilog ide da niste jedini na kritičarskoj sceni sa takvim pošalicama. Ali to je već druga priča...

Serjoža

pre 13 godina

Jedino u čemu se slažem sa tobom u ovom tekstu je komentar o Arcade Fire(i Pulp donekle).
A sve ostalo što navodiš mi deluje kao pogled kroz prizmu zavidnog beograđanina... ili možda je bolji epitet razmaženog.

The Hun

pre 13 godina

Vi sa B92 (Beogradjani) toliko pljujete EXIT ove godine da je prosto neprijatno. Verovatno ste se pridruzili sveopstoj akciji da se EXIT ispljuje do kraja, pa trijufalno preseli u Beograd. E pa gospodo, nece moci. Od vasih bljutavih komentara kako taksisti naplacuju vece cene i konobari samaraju. To su za vas vesti sa EXIT-a. Od mojih 10 prijatelja (stranaca)bar 7 je prevareno u Beogradu, sto od konobara sto od taksista i ostalih "prestonickih" prevaranata. Sto se ibora izvodjaca stvar je ukusa i nekom se svidja nekom ne, kao i svake godine.

Wake up

pre 13 godina

Majstore nees se ti leba najesti od ovog posla,ko god je bio na EXITU zna da je nastup ARCADE FIRE bio FENOMENALAN a da te nije iznervirala frizura Wina Butlera uvideo bi i ti

diskriminisani maloletnik

pre 13 godina

SINE, koliko sam se nasmejala zbog komentara Titovog pionira! :D
Sjajno, čoveče, sjajno! Slažem se potpuno, iako bi me ekipica likvidirala zbog ovoga!
Nisam čula Autopark u JDX-u prvi dan (vidi ime), ali ne sumnjam da je bilo sjajno, as always. :)
Pulp - najfantastičnijih sat i po vremena u mom životu!

Novak Grozni

pre 13 godina

Anarhitekta svaka ti čast-to je pravi insajderski izvještaj! Ove godine nisam na EXIT-u pa si mi približio ambijent i atmosferu neuporedivo više nego li (inače simpatični) S. Vujanović

Serjoža

pre 13 godina

Jedino u čemu se slažem sa tobom u ovom tekstu je komentar o Arcade Fire(i Pulp donekle).
A sve ostalo što navodiš mi deluje kao pogled kroz prizmu zavidnog beograđanina... ili možda je bolji epitet razmaženog.

Stanislav Dobrosavljević

pre 13 godina

Gospodine Vujanoviću nemate Vi pojma. Koncert Arcade fire je nešto najbolje što je Srbija imala prilike da čuje u zadnje dve godine. Pominjanje frizure pevača makar i kao šaljive dosetke previše je za nekoga ko misli da ima izgrađen ukus. Vama u prilog ide da niste jedini na kritičarskoj sceni sa takvim pošalicama. Ali to je već druga priča...

The Hun

pre 13 godina

Vi sa B92 (Beogradjani) toliko pljujete EXIT ove godine da je prosto neprijatno. Verovatno ste se pridruzili sveopstoj akciji da se EXIT ispljuje do kraja, pa trijufalno preseli u Beograd. E pa gospodo, nece moci. Od vasih bljutavih komentara kako taksisti naplacuju vece cene i konobari samaraju. To su za vas vesti sa EXIT-a. Od mojih 10 prijatelja (stranaca)bar 7 je prevareno u Beogradu, sto od konobara sto od taksista i ostalih "prestonickih" prevaranata. Sto se ibora izvodjaca stvar je ukusa i nekom se svidja nekom ne, kao i svake godine.

anarhitekta

pre 13 godina

Moj deseti EXIT počinje skoro kao i prošli- gužvom ispred štandova s narukvicama i sumanutim utrčavanjem na tvrđavu, što se baš odrazilo na moju baricu ispod pazuha, a budući da sam na "laganoj dijeti", brzo hodanje uzbrdo ka glavnom exit ulazu kod Lovotursa, je bio napor jednak manje iskusnim planinarima da osvoje makar Mon Blan.
Ok, malo kasnim na Bad Religion ali nisam se baš mnogo potresao zbog toga, budući da sam ih gledao i prošle godine na Szigetu. Bret G. je u maniru starog biznismena, odavno odj***ao evropske turneje, tako da su svi elementi tezgarenja već prisutni. Fali samo još jedan....ah, evo ga - "Drago mi je što smo ovde po prvi put, nadam se da ćemo se češće viđati" ...srećom uz to obavezno "divni ste, doći čemo opet", samo izrečeno na drugačiji način, nisam čuo onu famoznu "Vaše devojke su najlepše" rečenicu, mada se ne zna koja je od ove dvije fraze ljigavija.
Elem, muzički gledano - ništa posebno, ali ipak je srce puno kad ih vidim na bini. Obilježili su moje pubertetske godine, zajedno sa No Fx. Iz tog razloga ih je super vidjeti i osjetiti svu tu energiju njihovih starih klasika, iako to danas ipak zvučni mnogo "mrljavije". U svakom slučaju, ako u matematičku formulu dodamo trenutni status popularnosti benda, novi materijal kojeg nema, kao i kultni status kroz decenije - dobijamo tačno bend za 8 uveče na main stage.
Nakon njih nastupaju Darkvudi. Slušao sam ih dan ranije i ostao sam zapanjen činjenicom kako velika bina uspješno sakrije sve te nedostatke koji su na manjim binama jako vidljivi. U slučaju Darkvuda, to bi bilo odsustvo emocija kod polovine članova. Jednostavno, Bambi Drobac ne može niti će ikad moći da nadomjesti Jerino odsustvo, jer je zvuk Jerine gitare predstavljao nešto slično onome što je zvuka Toma Morella predstavlja(o) za Rage Against The Machine. Takodje, Vasil za klavijaturama djeluje potpuno odsutno i nezainteresovano. Ritam sekcija je, uz Vuču, oduvijek radila bez greške, tako da tu nema zamjerki, štaviše, gledajući Lava kako urniše onaj jadni bubanj, žalim Mikija basistu jer čovjek mora non stop da bude savršeno ukomponovan sa jednom ovakvom bubnjarskom zvijeri :)
U svakom slučaju, uz Vučinu harizmu na bini, i neprimjetni "profesionalizam bez duše", kao bolest koji je zarazio pojedine članove benda - Darkvudi zvuči toliko vrhunski, da imam osjećaj da bi, kad bi u svom maniru napravili obradu "Zlatibore pitaj Taru" - to bila vrhunska stvar i u svjetskim standardima.
Na polovini ipak odlazim ka Fusion stage. Ipak, zastajem na Explosive stage i gledma u program - Downstroy. Hm, na prvu loptu zvuče masno kao Sepultura, s tim što, ako već gledamo sitnice, u toj "thrash core" odrednici, malo više vuku na core. Zvučao je zanimljivo i evo upravo ih preslušavam, pa mi utisak kvari ovaj drugi, melodični vokal. Zvuči mi zajedno kao da su Linkin Park ušetali u snove Maxa Cavalere.

Jedan od "tips and tricks" za Exit: Tokeni su vam potpuno nepotrebni!!! Iza hotela Leopold kupite točeno pivo za keš, bez smaranja sa tokenima, i usput se opskrbite sa još par komada, ako planirate da idete dalje od fusion stage. Ja radim upravo to: kupujem jedno točeno i dvije limenke, stižem taman na kraj uvijek veselih Superhiks, i u maniru pravog penzionera penjem se na fantastični proplanak iznad šanka odakle "u liniji" imam pregled čitave bine, odličan zvuk i sve ostalo ' kao sa nekim džinovskim plazma tv-om ispred mene. Uz sve to, nalazim i lazy bag, pa je uživanje potpuno.
Kreće House of Pain. Šta reći? Možda malo veći šok za hip hop ekipu je što dolaze sa živim bendom gdje Everlast ne skida gitaru. U opasnoj je formi, kao i Danny Boy. D.J. Lethal na visini zadatka mada nisam primjetio da su mu dali neki dio koncerta da pokaže šta zna. Bubnjar je imao atraktivan solo, basista takođe, mada ni jedno ni drugo nisu bili ništa više od puke ložaćine (bubnjar posebno). Eh da - i klavijaturista je probao nešto slično, ali je vezara :). Hpouse of Pain otvaraju koncert sa nekom surf verzijom "Apache" od The Shadows??? Već u startu miriše na neočekivano i obećavajuće.
Ukratko, House of Pain je u tih, malo jače od sahatak, toliko izdominirao fusion binom, da bi mene bilo sramota da sam kojim slučajem član nekog benda koji treba da izađe na binu posle njih. Za mene lično je hajlajt koncerta bio kad je Everlast svirao Džonija Keša. Od toga bi yebenije moglo da zvuči jedino kad bi Bob Marley vaskrsnuo i pjevao pjesme rahmetli Šabana Bajramovića. Naravno, najveći benger je ostavljen za kraj: masovno ludilo uz 'jump around'! Masovna histerija nezabilježena na tvrđavi još od famoznog Skinnerovog 'Everybody get low' momenta iz 2008.

Pun energije od odlične svirke, znojan i umoran (lazy bag je u međuvremenu izgubljen u masi pošto su mi crvi u supetu proradili na pola njihove svirke, jednostavno nisam mogao da sjedim), krećem ka Viribusu, kafiću kod hotela Leopold, da se opskrbim novim pivom, pa se preko Reggae (ili je možda ove godine pravilnije da ga nazovemo "almost dubstep"???) stejdža okrećem i dužim putem idem na Pulp. Zašto dužim? Pa kad već ne mogu da odgledam ćitav, makar da vidim 15-ak minuta koncerta Ritam Nereda na explosiv stage-u, jer koliko je njima dio tradicije da sviraju na EXITU, toliko je i meni dio tradicije da ih svake godine pogledam na tom istom festivalu.
Standardno prženje. Friš je unio svježu krv i Neredi zvuče opasno. Ipak, moraju mi oprostiti - ispod kože ljutog pankera sa irokezom čuči jedan obožavalac Pulpa. Razloga je više - recimo, smatram da atmosferom, cinizmom (samo na drugi način) u tekstu, pa i muzički donekle - Common People devedesetih je UK tinejdžerima bila istovjetno bitna kao Holidays in the Sun sedamdesetih, njihovim roditeljima ili barem starijim komšijama.
Malo kasnim ali srećom, cert još nije počeo. Dok drugi gledaju glupe poruke sa bine, ja preko ortakovog solidnog foto aparata, gledam dijelove koncerta Arcade Fire. Moji hipster prijatelji, koji nisu sa mnom otišli na House of Pain, brane Arcade Fire, ali sudeći po (iako pristojnom) svirci i atmosferi u publici koju sam vidio na snimku, ostajem pri utisku da su Arcade Fire u odnosu na barabe poput Everlasta i Danny Boya - samo metiljave pič**ce sa koledža. Ne žalim ni najmanje što sam ih propustio. Koliko ih god dizali u nebesa, meni su Arcade Fire - vegetarijanski rock. Rokenrol bez "mesa".

Ali sve, sve to, nestaje u trenutku kad Pulp bacaju bombu pod nazivom "Do you remember the first time" među pubilku. Da li je Jarvis normalan??? Njegovo pentranje, njegova neusiljena, na momente pomalo i simpatično kurtoazna ali većim dijelom neisfolirana i spontana komunikacija između pjesama...tjera me da u glavi prebrojim sve one koji su na EXIT-u imali podjednaku harizmu, kako u (nenormalnom) ponašanju na bini tako i u priči sa publikom. Hm, Proračunati ali šarmantni Iggy Pop, Mike Patton i onaj iz the Hives. Hives baš nisu "moja šolja čaja" ali skidam kapu frontmenu na odličnom scenskom ponašanju i komunikaciji s publikom. I prošle godine su me oduševili na Szigetu.
Jarvis je neopisiva pojava. Uvijek se sjetim one sjajne mnogo puta citirane replike iz domaćeg filma "ja sam pubertetlija tragično zarobljen u telu odraslog muškarca". Jarvis mi baš djeluje kao neko ko će, ako postane senilan u starosti, sjedeći u kolicima, štapom podizati suknje omladinkama koje prođu dovoljno blizu, i vaditi se na sovju senilnost, dok se lukavo smije u sebi. A postoji li gore ime za rokenrol zvijezdu od imena Jarvis? Dva najgora "anti rokenrol" imena koja mi padaju na pamet, su Jarvis i Trevor. Ahhh, da ne zaboravim i miks ta dva- Travis. Uz to anti rokenrol ime ide i uobičajeno i pomalo smiješno prezime, pa kad bi bilo moguće da se Jarvis Cocker prevede na srpsk(ohrvatsk)i, mislim da bi najbolji prevod bio : Novak ĐOKOvić .
Mislim, kad se Jarvis poigra s riječima i u maniru nekog repera ispali wordplay- "how you find your way home from this festival? ah, I know - there is EXIT everywhere" , ne možeš a da se ne nasmiješ, jer znaš da to nije izlizana rečenica, spremljena za neki drugi nastup u nekom durgom gradu, na drugom festivalu. I generalno rečeno, Pulp je idealan ukoliko su vam mlo atrofirali mišići na licu zaduženi za smijanje, a realno: u Srbiji ti mišići lako atrofiraju. Eh, Pulp ih opet vraća u formu, da znate.
Znam, znam da sam propustio pola Beiruta, na fusion stage pa se kao sumanut probijam krz gužvu nakon Pulp. Iskusno, dok je Jarvis najavljivao poslednju pjesmu, a svi smo već znali koja će to biti, sam se izvlačio iz prvih redova i Common people odgledao iz linije šanka.
Stižem na Beirut kao bez duše. Usput u prolazu čujem KKN koji zvuče kao i uvijek - premoćno. Nalazim staro mjesto na proplanku i uživam. Hm, Beirut me neočekivano iznenadio uživo. Nije uopšte u negativnom smislu, nego su mi zvučali čudno, mada je to "čudno" bilo jako zanimljivo. ako baš moram da opišem na šta me podsjeća njihov zvuk, neka to bude ovako: Momak rođen u braku oca rumunskog generala i meksičke sobarice, u svojim tinejdž godinama otkriva afinitet prema Dresden Dolls i pokušava da taj svoj muzički ukus upari sa ljubavlju prema trubi koju mu je majka usadila, a tu negdje se nazire i uticaj vojne pleh muzike na koju ga je otac često vodio da sluša. Rezultat je da od nemila do nedraga izraubovani Đurđevdan fino zvuči u Beirut verziji. Zaključak bi mogao da bude igra riječima: Da Guču put u Exit vodi preko Beiruta.
Nakon njega nastupa Kilo kilo koji mi je muzički bio prilično razočarenje. Iskreno, od Vojkana sam očekivao mnogo veću harizmu a što ne reći - i bolje vokalne sposobnosti. Uticaji su očigledni. S tim u vezi mogu da ilustrujem ovako: ako je Groundation- jogurt, a Midnite- pavlaka, onda je Kilo Kilo : kiselo mlijeko, i to malo više kiselo nego što bih ja volio. Na momente u nekim kratkim jazz foricama preko reggae ritmova, zaista zaliče na Groundation, ali u najboljem slučaju bismo ih mogli nazvati srpskom verzijom "Groundationa koji drži dijetu"...Kilo Kilo=light Groundation :)
Svejedno, ne bi bilo fer ne spomenuti fantastičan Vojkanov potez gdje je s bine prozvao gradske vlasti zbog neravnopravnog tretiranja Roma. Akcija je bila sinhronizovana sa velikim brojem ljudi u publici, koji su podigli svoje transparente. Izgledalo je odlično, pa iako me nije muzički oduševio, samo zvog tog iskrenog i ljudskog gesta, i Kilo kilo nastup dobija plus, što će reći da je barem zbog toga vrijedilo doći.
Sve u svemu, poprilično sam zadovoljan prvim danom EXIT-a. Tačno je da svako od nas ima milion zamjerki, ali EXIT nije naša privatna prćija pa da sudimo o kvalitetu programa. Uostalom Pulp je hedlajner svih većih festivala. Arcade Fire su trenutno jako popularni (iako ih ne volim), House of Pain su na povratničkoj turneji nakkon 12 godina, Bad Religion je jednostavno bio dužan da dođe u Srbiju, Nick Cave sa novim bendom jako svježe zvuči, MIA nije baš u žiži interesovanja muzičkog svijeta trenutno, ali nije baš za rubriku "kucamo na vrata zaboravljenih asova". Po meni će Santogold biti iznenađenje EXIT-a, pogotovo za one koji ovlaš poznaju MIA-u (a posebno Diploov) rad. Od Portisheada očekujem kamernu atmosferu ali u pozitivnom smislu . Pozdrav od Anarhitekte.

Novak Grozni

pre 13 godina

Anarhitekta svaka ti čast-to je pravi insajderski izvještaj! Ove godine nisam na EXIT-u pa si mi približio ambijent i atmosferu neuporedivo više nego li (inače simpatični) S. Vujanović

diskriminisani maloletnik

pre 13 godina

SINE, koliko sam se nasmejala zbog komentara Titovog pionira! :D
Sjajno, čoveče, sjajno! Slažem se potpuno, iako bi me ekipica likvidirala zbog ovoga!
Nisam čula Autopark u JDX-u prvi dan (vidi ime), ali ne sumnjam da je bilo sjajno, as always. :)
Pulp - najfantastičnijih sat i po vremena u mom životu!

Wake up

pre 13 godina

Majstore nees se ti leba najesti od ovog posla,ko god je bio na EXITU zna da je nastup ARCADE FIRE bio FENOMENALAN a da te nije iznervirala frizura Wina Butlera uvideo bi i ti