Pregled stampe

“Danas”

pise: Slobodan Snajder

Hrvati i Srbi na pragu novog milenijuma

Bice skoro propast sveta!

Smak svijeta nije neki izvanredni dogadaj svjetske povijesti. On se vjerojatno vec mnogo puta dogodio, pa su se ljudi na takav jedan dogadaj toliko navikli da ga jedva primjecuju. Krivo je sto se on povezuje s velikim i okruglim brojevima - spanjolski filozof i kriticar kulture Jose Ortega y Gasset, na primjer (u ranoj svojoj knjizi “Uzasi tisucite godine”), utvrdio je da je, usprkos dramaticnim najavama, kraj prvog tisucljeca na kontinentu koji onda jos nije bio tako star docekan prilicno ravnodusno. Anali koje je on prekopao sute o nekim osobitim provalama masovne panike, osobito pak o takvim dogadajima koji bi oznacili nekakav kraj ili novi pocetak. Da je psihoze bilo, bilo je, ali ne vise od toga. Ponesto se od imanja i prodalo, budzasto, ponesto je pretvoreno u nista (ah, ta tranzicijska pretvorba!), ali to se dogada svaki dan.Crkva se okoristila milenarijskim strahovanjima, ali ni to nije nikakva osobita novost. Rijecju, kraj prvoga tisucljeca iznevjerio je svoju najavu. Svi oni koji su poslije lupali glavu zbog svoje lakovjernosti, morali su i dalje zivjeti.

Ja nekako mislim da ce tako biti i sada, kada se svijet i opet naginje i strepi, a sve i opet kao da ide kraju, "a bez ispunjenja" (Ernst Bloch). Izgleda, nekako, da sam taj dogadaj - smak svijeta - uvijek nekako podbaci kad svi u njega gledaju, kao da bi se radilo o nekoj tremi. Ako je cijeli svijet uistinu pozornica, kako su vjerovali stari, Shakespeare ali i jedan Luther, onda je prisustvo treme stvar sasvim razumljiva. I da bi se izbjegla ta frka s tremom, psihozom, i slicnim stanjima sugeriranih halucinacija, smak svijeta zna doci mimo, pa i protiv najava, cak i onda kad je izricito i najstroze zabranjen. Naprimjer, kad se izvjesi: "Ne pljuj po podu!", tako se isto, makar za duhovno oko, izvjescuje natpis: "Smrt nema tu sto traziti!" (To je nasa novija varijanta za: "Nezaposlenima ulaz zabranjen!" Ili se pak objavljuje: "Smak svijeta odlaze se do daljnjega!" Ili: "Smak svijeta u kvaru!", odnosno: "Zainteresirani za smak svijeta mogu podici formulare u sobi toj i toj..." A onda vidis da formulara nikakvih nema, pace niti soba.

No svijet, kakav jest, umije jako iznenaditi. Svijet, naime, zna propasti kad se to manje ocekuje, najvise onda kad to ocekuje malo tko. I vec drugi dan svi se grade kao da se nista nije dogodilo. Uoci godine 1000. desilo se cak i to da je u samome Rimu viden Djavo, u ugodnom razgovoru sa Svetim Ocem. Svaki bi prodavac kestenja mogao iz toga izvesti nesto ominozno, kao sto je to smak svijeta i krscanstva, ali nista od toga. Uzgred budi kazano, taj bi svaki prodavac kestenja mnogo lakse sastavio bilancu tisucljeca od bilo kojeg politicara. Uz to, taj covo, a ne politicar, i te kako umije s vrucim kestenjem. Dakle, danas s Ortegom y Gassetom znamo - “Uzasna iscekivanja” s kraja prvog tisucljeca iznevjerena su, no onda je ubrzo doslo doba zbiljskih uzasa: krizarski ratovi, te pogromi Zidova u Evropi, na primjer. Dosle su i gladne godine, potom kuga. Svijet je mnogo puta temeljito propao, ali mimo najava. To bi moglo biti poucno, iako se odmah vidi kako je, i zasto je tako tesko uciti od historije. U stvari, cini se da je smak svijeta takav dogadaj koji nastoji iznevjeriti iscekivanja i najave, te ce se dogoditi kad se to manje ocekuje. Na primjer, kad umre besmrtnik, to je onda takav jedan nenajavljeni, svima neocekivani dogadaj (kad on spopadne prodavaca kestenja, taj je dogadaj, naprotiv, svima razumljiv) koji se dade razjasniti jedino i na temelju neke zavjere (judeomasona, dakle, upravo sorosijevaca, te preostalih komunista). Tako smo i mi Hrvati sahranili svojega Oca, a imalo se to poklopiti s krajem (ispunjenjem) povijesti, dapace, s krajem samoga vremena. Tudjman pao je u postelju, iz koje se vise nije pridigao, neposredno nakon sto je u Zagrebackoj zracnoj luci (to je novohrvatski prijevod za aerodrom) jos jednom prokleo masone, komuniste, osobito pak novinare, koji pitajuci ga za junacko zdravlje, u stvari, tim jednostavnim, a strasnim pitanjem, izrazavaju zelju za jednom drugom i drugacijom Hrvatskom. U tome ima neke logike, doduse one srednjovjekovne, po kojoj se bolest suverena uvijek poklapa s bolescu vascijeloga kraljevstva, pace Svemira. Kako se pokazalo, pitanje bilo je posve neumjesno, a sve glasine o stanju Suverena na kraju su izasle kao zlobive konstrukcije.

Onda se desi onaj dogadaj koji je vec znao spopasti mnogoga besmrtnika, te je za nas Hrvate dosao smak svijeta nesto ranije, buduci da mi i inace imamo neko svoje brojanje vremena i u drugim stvarima. Mi cemo, medutim, sigurno prezivjeti i ovu smrt, to jest i ovaj smak svijeta, kao sto je to bilo i do sada. Uslijedio je, potom, ne toliko sprovod Tudjmana, koliko sprovod tudjmanizma. Zato je razumljiva pompa koja i inace prati takve dogadaje, kad se naime u grob sprema onaj cije se ime razvuklo u pojam. I ta pompa koja je pratila ovaj dogadaj jako je podsjetila na jedan drugi kraj nase novije povijesti, pace smak svijeta, i kraj mnogih nada, kada smo mi Hrvati (pisala se godina 1934) sahranjivali svojega Kralja i Ujedinitelja. Drugi jedan apokalipticki dogadaj - ispracaj Brozova lesa, koji je, kao i Kraljev, zavrsio u Beogradu, zasut, kao i Tudjmanov, laticama cvijeca, pripadao je nesto drugacijem zanru, no drzalo se i tada da njime pocinje novo brojanje vremena, sto karakterizira svaki smak svijeta. Svaki je takav smak svijeta, naime, grozan, u sebi potpun, apokaliptican, ali je u svemu tome mozda ipak "najstrasnija" cinjenica sto staro-novi svijet pocinje vec iduceg ponedjeljka. Koje li upornosti! Uzgred, svjetska politicka klasa nije se dala molestirati, te si kvariti svoje diplomatske lovove, skracivati svoj vikend, i slicno, s obzirom da je ukop pao u ponedjeljak. A to nije lijepo. Smak svijeta ovamo, smak svijeta onamo, a ono ipak ostaje jedna tvrda cinjenica: I Slobodan Milosevic, koji svoj smak jos ceka, kao i Franjo Tudjman, ipak su samo neke vrsti Skupnog Umjetnickog Proizvoda (Wagner je to zvao Gesamtkunstwerkom) iste te politicke klase, koja se nije dala inkomodirati jednim provincijalnim smakom svijeta. Zato su svjetski politicari, koji su toliko radili na uspostavi i uskorenju naseg smaka svijeta morali doci u Zagreb, te vidjeti sto se na kraju dogodilo s njihovom uratkom.Taj prizor - kosarica koju su jednome mrtvacu dali svjetski mocnici - izaziva dodatno gadjenje, te se vi u Srbiji morate na vrijeme pobrinuti da se vas mali smak svijeta nekako poklopi s nekim datumom koji bi svjetskoj politickoj eliti bolje odgovarao. No kad biste mene pitali, bilo bi dobro da to bude sto je moguce prije sluzbeno najavljenom kraju svijeta, u ponoc, godine 2000. Recimo, u prvoj sekundi. Bice skoro propast sveta, nek propadne, nije steta!