Stiven Hoking dobio opkladu veka?

Njegova je tvrdnja izazvala pravu uzbunu u naučnoj zajednici, a škotski fizičar Piter Higs (Peter Higgs), po kome je bozon dobio ime (istraživanja Higsa i njegovih kolega 1960-ih udarila su temelje ideji o postojanju misteriozne čestice) provokaciju je doživeo kao ličnu uvredu. Higs se tada požalio da bi odgovor na Hokingov izazov bio poput 'kritikovanja princeze Dajane', međutim konačno je ipak uspeo da mu uzvrati 2008. godine, nakon što se Hoking u jednom intervjuu našalio rekavši da bi zapravo bilo zanimljivije kada LHC ne bi pronašao bozon.

Tom prilikom Higs je izjavio da Hokingovi proračuni na kojima je utemeljio svoje tvrdnje nisu tačni, kao ni da ideja kojom je vođen nije dobra jer je 'pokušao da objedini teorije fizike čestica i gravitacije... na način na koji to nijedan teorijski fizičar ne bi smatrao ispravnim'.

(Da li Božja čestica zaista postoji?)

Nezvanična ispitivanja javnog mnenja fizičara u poslednjoj deceniji pokazala su da velika većina njih veruje da tajnoviti bozon postoji i da je samo pitanje vremena kada će ga LHC otkriti. Svima se uglavnom činilo da se Hoking, poznat po kontroverznim izjavama, samo razmeće svojim idejama i autoritetom.

Međutim, iako su od pokretanja LHC-a 2010. do danas prikupljeni i analizirani petabitovi podataka pri dosad neviđenim energijama od sedam triliona elektronvolti, Higsovom bozonu nije pronađen nikakav ozbiljan trag.

Obeshrabreni i razočarani rezultatima, naučnici su konačno 22. avgusta, na konferenciji "Biennial International Symposium on Lepton-Photon Interactions" u Mumbaju objavili da se sa 95-postotnom sigurnošću može reći da Higs nije pronađen u području u kojem je tražen - od 145 do 466 milijardi elektronvolti.

Ipak, fizičari u CERN-u (koji upravlja LHC-om) nisu još sasvim odustali. Naime, postoji mogućnost da Higs postoji na nižim energijama, u pojasu između 114 i 145 milijardi elektronvolti (u kojem su ga tražili stručnjaci LHC-ovog prethodnika LEP-a i još uvek traži tim Fermilabova Tevatrona) i petopostotna mogućnost da se sakrio negde u pojasu koji je već pretražen u CERN-u. Dakle, rad LHC-a će se nastaviti, bozon će se i dalje tražiti, međutim, svakim danom sve je manje nade da će biti pronađen, a sve verovatnije da će Hoking dobiti opkladu protiv celog sveta fizičara.

(Nova čestica menja zakone fizike?)

Ipak, ključno pitanje koje sada počinje da brine naučnike nije hoće li izgubiti opkladu, već odakle masa u svemiru ako Higsov bozon ne postoji? Moguće je da će nam za odgovor na ovo pitanje trebati teorije koje će ići dalje od postojećih.

Prema standardnom modelu, elementarne čestice na visokim temperaturama iznad 10 na 15 Kelvina, kakve su vladale nakon Velikog praska (na kojima elektroslaba simetrija još nije bila razbijena, odnosno elektroslaba sila se još nije razdvojila na elektromagnetsku i slabu), nisu imale masu. Nešto kasnije, na pomenutoj kritičnoj temperaturi simetrija se spontano raspala pa su W i Z bozoni dobili masu.

Jedna od retkih već postojećih alternativa standardnom modelu jeste tzv. teorija Tehnikolora fizičara Stivena Vajnberga (Steven Weinberg) prema kojoj se izvorna simetrija u svemiru mogla poremetiti i nekim drugim mehanizmima, a ne samo delovanjem Higsovog bozona, ali će za dokazivanje trebati energija kojoj čak ni LHC nije dorastao, ali gomile novca za astronomski skupe uređaje.

(CERN: rađanje nove fizike)

Valja istaknuti da će, ako LHC ne uspe da pronađe Higsa, uz Hokinga i njegove retke istomišljenike, likovati još jedna grupa ljudi premda nije učestvovala u opkladi. Naime, ruke bi zadovoljno mogli trljati i američki kongresmeni koji su se 1993. godine izjasnili protiv izgradnje tzv. Superprovodljivog super sudarača, skupog konkurenta LHC-a u SAD-u.