Homo Faber

Kad živiš u zemlji u kojoj premijer može smijeniti ravnatelja državne policije bez obrazloženja zašto to čini, po prirodi stvari si naveden na mnoge dvojbe. U kroničnome nedostatku informacija, pomisliš na dvije početne varijante:

a) šef policije nije dobro radio svoj posao, ili

b) šef policije je dobro radio svoj posao.

U pristojnoj zemlji, gdje ordinira pristojna politička vlast, smjena bi se dogodila ako je u igri varijanta pod a). Međutim, sva je prilika da je Vladimir Faber, donedavni ravnatelj hrvatske policije, kojega je prošloga tjedna smijenio predsjednik Vlade Ivo Sanader, dobro radio svoj posao. U protivnom, Sanader ne bi imao razloga ostati tajnovit, nego bi promptno istaknuo kako Fabera smjenjuje zato što ne ispunjava zadaće koje podrazumijeva njegova funkcija, te naveo konkretne dokaze zašto je to tako. Pošto se takvo što nije dogodilo, bit će da je u optjecaju varijanta pod b): čelnoga čovjeka policije valjalo je skinuti s dužnosti zato što se ozbiljno i predano bavio svojim poslom.

No, to je uvid amatera, u kakve spada ovaj potpisnik, koji ne mora uvijek voditi računa o nijansama. Naime - što ako je stvarni posao šefa policije bio da ne radi svoj posao? Što ako njegova funkcija podrazumijeva upravo takvu odgovornu zadaću, koju on, dakle, nije dosljedno izvršio? Što ako se nije dovoljno trudio da ne čini ono što mu je u formalnome opisu radnog mjesta? To onda znači da je ipak riječ o varijanti pod a), tj. da je šef policije degažiran sa svog položaja zato što nije dobro radio svoj posao, a taj posao je bio da se ne bavi svojim poslom.

Sada se pak otvara pitanje kome to odgovara da se smijeni šef policije koji dobro radi svoj posao, to jest - iz one nijansirane vizure - koji ga ne radi dobro ukoliko to podrazumijeva da se svojim poslom ne bavi. Mogućnosti su sljedeće:

a) poštenim građanima, ili

b) kriminalcima.

Teško da pošteni građani mogu imati išta protiv ravnatelja policije koji profesionalno i odgovorno prilazi svojoj dužnosti, te - da se na zamaramo finesama - nastoji suzbiti kriminal i korupciju. Nasuprot tome, takav svat zasigurno ne može biti po volji kriminalcima. Točan je odgovor, dakle, pod b). I sad, znamo li da skupini pod b) odgovara odlazak prvoga čovjeka policije, a k tome nam je poznato da je njegovu smjenu inicirao premijer Ivo Sanader, za potonjeg možemo reći da je:

a) kriminalac, ili

b) kriminalac, ili

c) kriminalac.

Ponuđena je, kao što ste primijetili, jedna opcija više zato što se problem u ovoj fazi usložnjava. Netko neupućen će, recimo, pitati kako je to moguće da u jednoj zemlji, koja sebe nastoji predstaviti civiliziranom i pristojnom, kriminalac smjenjuje zapovjednika policije, ali odgovor je više nego očigledan i nudi se također u formi pitanja: Zašto ga ne bi smjenjivao ako ga je on i postavio?

Takva pojašnjenja nužna su zbog neshvaćanja specifičnih hrvatskih prilika od strane europskih političkih tutora, a često i od samih hrvatskih građana: oni naprosto ne razumiju do koje je mjere kompliciran pothvat kada najveća kriminalna skupina u zemlji preuzme na sebe misiju suzbijanja kriminala i korupcije. Tada i postavljanje i skidanje ravnatelja policije predstavljaju korupcijske radnje, ali - kako drugačije iskorijeniti kriminal, i to tako temeljito da i vođe organiziranog kriminala time budu zadovoljne?

Da bi se izbjegla takva neugodna zakeranja i delikatna objašnjenja, potrebno je ići korak dalje i zaći u prostor političke pragme. Pitanje upućenijih glasi: Kako na koncu smijeniti šefa policije koji dobro radi svoj posao, a da se pritom ne misli da je onaj tko ga smjenjuje kriminalac? Odgovor je smislio Machiavelli a razradio Politbiro KPJ: Tako što ćeš ga unaprijediti!

Ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko potrudio se novinarima objasniti da Vladimir Faber nije smijenjen nego unaprijeđen, umjesto funkcije ravnatelja policije obnašat će dužnost tajnika MUP-a, postigao je tako fantastične rezultate da sam ga na nagovor premijera Sanadera odlučio promovirati, rekao je, "umjesto centarfora igrat će glavnog veznog", izrazio se sportski, pritom je taj Faber i dalje moj dobar prijatelj i vjenčani kum, ukratko - radit će isto što i dosad osim što će biti onemogućen u bavljenju svojim poslom.

Sam Faber, pak, vlastito je unapređenje ipak doživio kao smjenu, dodavši još, prilično neuljudno, kako o razlozima te smjene nema blagoga pojma, pa bi o njima trebalo priupitati premijera Sanadera. Svejedno, on prihvaća novu odgovornu dužnost, mada nema ni približnu predstavu o tome u čemu se ona sastoji, on će se pokoriti višoj volji, jer i nema drugoga izbora osim da šefuje osiguranjem u trgovačkom lancu Lidl, on je dužan poštivati zakon i odluke legalnih organa vlasti, njegovim riječima (uz napomenu da u govornoj formi nije bio u mogućnosti istaknuti zagrade): Ja sam samo p(olic)ajac!

Kada su prije osam mjeseci - nakon spektakularnog ubojstva Ivane Hodak, strave koja se zavukla među građane i zornih pokazatelja da se hrvatska pravna država nalazi u stanju rasula - Tomislav Karamarko i Vladimir Faber postavljeni na čelo policije, u jednom su se tjedniku drznuli objaviti ocjenu kako čudnovata pojava stručnjaka u Vladi RH ne treba buditi lažne nade, pošto je u tome trenutku "angažman profesionalaca najefektniji marketinški potez". Sanaderova administracija, drugim riječima, "u stanju je posegnuti čak i za kompetentnima da bi sačuvala vladavinu nekompetencije" (jer "uvijek ima vremena da se njihova profesionalnost svede na odgovarajuću mjeru"), dočim bi stvarni obračun vlasti s kriminalom predstavljao klasični čin samoubojstva.

Naročito pomno ukazano je na profesionalnu putanju Vladimira Fabera. Taj je, kao vrstan profesionalac, svojedobno bio poslan u Osijek da spriječi opstrukcije istrage protiv Branimira Glavaša zbog ratnih zločina, što je rezultiralo prikupljanjem dokaza i podizanjem optužnice, ali kada je HDZ odlučio Glavaša pustiti iz zatvora, Faber je hitno razvlašten i prisiljen da potpiše zahtjev za prijevremenom mirovinom. Iz kante za smeće je izvađen i postavljen za ravnatelja policije kada se ponovo ukazala paradna potreba za stručnjakom.

Zbog istoga odnosa prema profesiji, dakle, Vladimir Faber bio je i uzdizan i gažen, i promoviran i degradiran, jer - on je samo p(olic)ajac. Tekst, objavljen u oktobru prošle godine, sadrži i konstataciju da će "daljnje Faberovo razmještanje vjerojatno biti najsolidniji pokazatelj trenutačnog odnosa snaga na tržištu politike i kriminala". Koji je hrvatski tjednik imao petlje upustiti se u takve vizionarske ispade? Sarajevski Dani, naravno...

I evo, Nezvani Junak hrvatske policije opet je u mirovini, s funkcijom tajnika MUP-a koju tek treba prigodno osmisliti. Na njegovo mjesto, prema zacrtanom planu, doći će Nepoznati Počinitelj. A pošto smo u ovome listu već bili apsolvirali teorijske aspekte takvog kadroviranja, hajde da se opet vratimo pragmi i stvarnosnoj prozi. Naime: Zašto je premijer Ivo Sanader baš sada odlučio smijeniti uspješnoga ravnatelja policije, ne računajući uopćeni sud da kao demokratski izabrani kriminalac na to ima legalno pravo?

U kroničnome nedostatku informacija, najjasniji trag vodi do Karamarkova prethodnika na mjestu ministra unutrašnjih poslova, Berislava Rončevića, koji je prije toga bio ministar obrane. Tada je, nakon izravne pogodbe, stavio svoj potpis na ugovor o nabavci ovećeg kontingenta vojnih kamiona, a ti su kamioni, u odnosu na iste takve koje je nudila konkurentska firma, bili skuplji za više od deset milijuna kuna. Dosadašnjom istragom nepobitno je utvrđeno da je time oštećen državni proračun, pa je o aferi raspravljao i saborski Odbor za sprječavanje korupcije i sukoba interesa, uz agresivno sabotiranje HDZ-ove većine.

Sljedećega tjedna trebao je biti dovršen kompletan policijski nalaz o kamionskoj storiji, pa se očekivalo i da će Vladimir Faber (ponovo) svjedočiti pred spomenutim saborskim odborom, tim prije što zli jezici tvrde da je svojski prionuo istrazi. Sada je izvjesno da se to neće dogoditi, jer Faber više nije ravnatelj policije, ali to nas ne sprječava da se upitamo: Zašto je, do vraga, Berislav Rončević potpisao ugovor kojim je državni proračun nepobitno oštećen za više od deset milijuna kuna? Moguće su dvije varijante:

a) zato da nanese štetu svojoj zemlji, ili

b) zato da netko ostvari financijsku korist.

Budući da ni uzorno retardirani HDZ-ovac kao što je Berislav Rončević nije toliko patriotski neosviješten da bez razloga nanosi štetu svojoj zemlji, bit će da je na stvari opcija pod b). Pa ako je to već tako, tj. ako je operacija izvedena zato da netko ostvari financijsku korist, Berislav je Rončević mogao imati dva moguća motiva:

a) da kupnjom vojnih kamiona od skupljeg ponuđača ubere proviziju za sebe, ili

b) da kupnjom vojnih kamiona od skupljeg ponuđača ubere proviziju za sebe i još nekog.

S obzirom da je Hrvatska zemlja s bogatom autokratskom tradicijom, da je autonomija resornih ministara svedena na zavidni minimum, do mjere da ministar unutrašnjih poslova, primjerice, ne može samostalno odlučiti tko će biti ravnatelj policije, a da ne govorimo o transakcijama vrijednim više desetaka milijuna kuna, nema dvojbe da se radi o varijanti pod b). Pokušamo li zatim nagađati tko je to, uz Berislava Rončevića, mogao uzeti proviziju od kupovine skupih vojnih kamiona, makar time bez skrupula oštetio hrvatske porezne obveznike, pred nama je cijeli niz mogućnosti:

a) Ivo Sanader, ili

b) Ivo Sanader, ili

c) Ivo Sanader, ili

d) Ivo Sanader...