Mad Maks protiv okeanovih jedanaest

Sat-dva kasnije, na vratima bolnice Saint John u Santa Monici, gdje je čekao rendgenske snimke, gotovo se sudario s - Al Pacinom. "Kako si?", nehajno ga je pozdravio Rade. Pacino ga je odmjerio i hladnim, nezainteresiranim glasom odgovorio: "Dobro." "Znaš, zajedno smo prije tri godine primali nagrade u Veneciji", nastavio je Rade dok ga je Pacino blijedo gledao, "tamo smo se upoznali..."

Dok je to govorio, osjećao se kao nezreli klinac, baš kao da je Ivica Kičmanović u registraturi susreo Ivana Mažuranića, i najradije bi zapravo u zemlju propao. Znao je Rade za te priče o kalifornijskom rasjedu, i ako se to već mora dogoditi, to da se uz veličanstveni potres od 11 stupnjeva Mercallija Kalifornija rascijepi na dva dijela, pa proguta i Los Angeles i San Francisco i Malibu i Santa Monicu, dragog je Boga molio da to bude sada, dok kao šiparica stoji pred legendarnim glumcem, koji ga gleda kao da kaže - "Pa šta?". Točno se vidjelo da slavni Pacino čeka da on završi svoje pubertetsko petljanje pa da kaže...

"Pa šta?", rekao je, naravno, na kraju Al Pacino, Rade Šerbedžija pokunjeno je odgovorio: "Ništa", i slavni je glumac s neizrecivom dosadom u očima produžio dalje.

Zgoda iz čekaonice bolnice u Santa Monici lijepa je ilustracija provincijskog duha palanke iz koje je naša glumačka zvijezda onomad zapalila u veliku američku registraturu, sličica "palanačkog iskustva" o kojemu nam, evo skoro će četrdeset godina, kao zidu priča nenadmašni Radomir Konstantinović.

I jedino što izdvaja ovu zgodu jest neobična iskrenost Rade Šerbedžije, koji od pozdrava s hollywoodskom zvijezdom na vratima bolnice Saint John nije napisao knjigu "Moji razgovori s Alfredom Jamesom Pacinom", kao što bi to - i kao što jesu - napravili mnogi njegovi zemljaci iz daleke palanke koji su u svojim bogatim životima susretali i češali ramenima brojne velike zvijezde show-businessa. Iako, budimo pošteni, tko zna bi li i to Rade ispričao da nije bilo nastavka, "Kuma 2", u kojemu se s Al Pacinom susreo kasnije na nekoj večeri u New Yorku, gdje ga je Kum 2 čitavoga izgrlio i izljubio.

Ovih dana, recimo, sve su srpske novine na naslovnim stranicama objavile kako hollywoodske megazvijezde George Clooney, Richard Gere, Sean Connery i Sharon Stone najavljuju protest protiv jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova.

"Teta Milunka, koja je iz Čačka, mnogo nam je pričala o Srbiji, a čika Milutin, koji je poreklom s Kosova, uvek je pričao o Kosovu" - objasnila je u intervjuu beogradskoj Evropi Sharon Stone, koja je odrasla u gradiću Midvilleu kraj Pittsburgha, igrajući se s Milutinovom i Milunkinom djecom, Dušanom i Milicom. - "Milica i Dušan su pre nekoliko godina bili tamo, pa su mi mnogo pričali o svemu."

Srbi su tako sad opet glavni u palanci, jer na njihovoj strani su hollywoodski prvoligaši, George Clooney i još tri asa, nedostaju mu dakle još samo sedmorica veličanstvenih pa da sastavi Okeanovih Jedanaest i krene u bitku za Kosovo. Hrvatska je svoju šansu propustila kad su ono prije koji mjesec sve bulevarske novine brujale o vezi Georgea Clooneya s Hrvaticom Monikom Jakišić, i kad smo nakratko bili šampioni palanke. Naša Monika, međutim, nije bila na visini zadatka kao teta Milunka, i umjesto da danas Clooney zajedno s prijateljicom Sharon Stone potpisuje peticiju za hrvatski Zaštićeni ekološko ribolovni pojas na Jadranu, eto i njih u Gardi cara Lazara.

I odjednom tako bijedno izgledaju osvjedočeni hrvatski prijatelji iz čekaonice, drugorazredna hollywoodska zvijezda Michael York, širokoj publici i širokom brijegu poznat po ulozi odvjetnika Milana Vukovića u Sedlarovoj "Gospi", Macaulay Pale-sam-u-kući Culkin, zvjezdica dječjih filmova koja se u Hrvatsku zaljubila prešavši sa Hippovih kašica na kokain, ili notorni Ramon Gerardo Antonio Estevez rečeni fra Jozo Zovko rečeni Martin Sheen, koji se, eto, radije preziva po američkom televizijskom propovjedniku nego po ocu, španjolskom manovalu iz Pontevedre, pa onda Hrvate uči ljubavi prema očevini i posuđuje svoj slavni glas svakom propagandnom spotu Jakova Sedlara. Naša reprezentacija tako prema srpskoj izgleda kao kasting trećerazredne Hallmarkove obiteljske tv-drame o životu Ante Đapića.

Oči naše palanke sad su uprte u Jaza Spelića, ili kako se već zove onaj sin naših iseljenika u Australiji, koji je prije par tjedana objavio kako snima film o Vukovaru s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Ne zna se u kakvoj je točno čekaonici Spelić sreo Mela Gibsona - znate i sami da ima takvih bolnica, sretne se u njima svakakvoga zanimljivog svijeta, od Mela Gibsona do Napoleona Bonapartea - tek naš je ugledni producent u domovini dobio golemi publicitet, kakav uostalom vukovarski filmski ep s Melom Gibsonom i zaslužuje.

Mali će problem možda biti samo zgusnuti kalendar obaveza hollywoodske zvijezde, koja na stolu još uvijek ima onu ponudu odvjetnika Luke Mišetića od prije tri-četiri godine, kad je jednako bučno u hrvatskim medijima najavljen njegov projekt filmskog blockbustera o životu heroja a ne zločinca Ante Gotovine, kojega je trebao glumiti upravo Mel Gibson. Drugi, makar najmanji problem, mogla bi biti činjenica da Gibson o tome još ništa ne zna. "Sigurno ću se s njim sresti u bliskoj budućnosti", samopouzdano nas umiruje Jaz Spelić. "Moj menadžer u Artist and Entertainment Group osigurat će mi kontakt."

Mel je dobar i smjeran katolik, i ne treba dvojiti da će prihvatiti da stane na našu stranu palanke. Tko zna, možda ga nagovorimo i da peti dio Pobješnjelog Maksa snimi u Jasenovcu ili Gradišci Staroj. Mogli bismo pridobiti čak i Brucea Willisa, čiji je serijal "Umri muški" ovih dana na svom filmskom festivalu na Mokroj gori Emir Nemanja Kusturica teatralno sahranio, uz pravoslavno opelo i posmrtni marš.

Sa Gibsonom i Willisom, realno, već bismo imali neke šanse. Njih dvojica, plus Michael York, Martin Sheen i Macaulay Culkin, protiv Clooneya, Gerea, Conneryja i Sharon Stone. Srbi su, naravno, favoriti, ali mi imamo jači motiv. Još kad protiv njih na našu stranu stane i James Belushi, koji je otvoreni agitator kosovske nezavisnosti, nisam siguran kako će sve završiti.

Ja sam to zamislio kao konačni okršaj superheroja, nešto poput "Alien vs. Predator". Visokobudžetni blockbuster, nazovimo ga "Kosovo Independence Day", započeo bi scenom kad Ramush Haradinaj (James Belushi) izlazi iz haaškog zatvora, gdje ga čeka Agim Čeku (pokojni John Belushi) u njihovom "besamobileu". U spektakularnoj jurnjavi preko cijele Europe ganjaju ih Okeanova četiri - Radovan, Ratko, Veselin i Biljana Plavšić - sve dok ih negdje u Hercegovini u zaštitu ne uzme hrabri advokat Milan Vuković (Michael York), koji na konferenciji za novinare plasira lažnu informaciju da su Haradinaj i Čeku sklonjeni u župnoj kući. Sam u župnoj kući, mladi župnik Macaulay Culkin nizom lukavih trikova odbija Okeanova četiri, i oni bježe put Jasenovca i Gradiške Stare, gdje ih čeka Pobješnjeli Maks, kojemu je Biljana Plavšić (Sharon Stone) nožem za led u ratu ubila ženu i dijete.

Sada Mad Max juri za njima na motoru preko cijele Hrvatske i Srbije, ubija ih jednog po jednog na Ibarskoj magistrali, sve dok ne ostane samo Radovan Karadžić (Sean Connery), koji se krije negdje u manastiru na granici Srbije i Kosova, odakle poziva u pomoć Vojislava Kusturicu (Emir Koštunica), koji uskoro naređuje opći napad na Kosovo.

Agim Čeku tada zove u pomoć svog prijatelja i suborca iz hrvatskog Domovinskog rata, i mi u čudu saznajemo da je Pobješnjeli Maks u stvari - Ante Gotovina. Iskusni legionar zna da goloruki Albanci nemaju šansi protiv višestruko nadmoćnije srpske avijacije, pa zove u pomoć svog prijatelja Johna McClanea (Bruce Willis). Na srpski Božić on na aerodromu u Batajnici preduprijedi pakleni plan srpskog vazduhoplovstva, ali već je jedna eskadrila odletjela za Kosovo. Willis tada zove Zapadno krilo, i američki predsjednik (Martin Naravno Sheen) osobno sjeda u bombarder i predvodi napad na srpsku avijaciju, koja biva hametice poražena u konačnoj, spektakularnoj bitci nad Kosovskim poljem. Tu bih se malo i artistički zaigrao, pa bi se veličanstveni zračni boj - ne bi se tu žalilo para - na kraju pretvorio u vatromet za Dan nezavisnosti Kosova, dok Haradinaj, Čeku i Besa Borthersi praše "Everybody Needs Somebody To Love".

Tako stanovnici male palanke na kraju svijeta upisuju velika hollywoodska imena u svoje lobističke grupe, hvaleći se kao mala djeca čiji je tata jači. A zvijezde šarene losaranđelovačke palanke s druge strane konzultiraju svoje stiliste što se nosi ovu jesen/zimu, koji im objašnjavaju da je Tibet odavno out, i da je Balkan najnoviji "must have". Nose nas tako hollywoodske zvijezde kao Paris Hilton psiće, farbaju nam uvojke da se slažu s njihovim outfitom, a mi virimo iz njihovih Louis Vuitton torbica s ljupkim mašnicama na glavi i krvoločno režimo jedni na druge.

"Znaš, upoznali smo se prije tri godine", zamuckivat ćemo domalo u čekaonici neke kalifornijske bolnice, a velika zvijezda prezrivo će nas pogledati kao da nas prvi put vidi, okrenuti se i povući za sobom malo zbunjeno derište, usvojeno negdje u Darfuru, Bangladešu, Palestini, odakle li će već tada biti teta Milunka i čika Milutin.